Uloga i cilj medijske pismenosti u obrazovanju

Premda važnost medijske pismenosti u suvremenom izrazito medijski posredovanom društvu gotovo nitko ne osporava, različite perspektive i pristupi prate ovu obrazovnu disciplinu od samog nastanka.

Zagovornici/e medijske pismenosti često imaju različite poglede po pitanju uloge i cilja medijske pismenosti u obrazovanju.

Među različitim raspravama koje se vode u polju medijske pismenosti, važno mjesto zauzima razlikovanje paradigmi u medijskom obrazovanju. Neki autori (prema Christ i Potter, 1998) razlikuju dva osnovna teorijska gledišta iz kojih su se razvile dvije različite paradigme medijske pismenosti. Prva potječe iz „teorije cijepljenja“ (inoculation theory) koju je razvio socijalni psiholog McGuire i koja se bavi otpornošću ljudi na uvjeravanje te u kontekstu medijskog obrazovanja ponajprije stavlja naglasak na poučavanje o kontroliranju (štetnih) učinaka koji mediji mogu imati na pojedinca.

Druga paradigma, koja se razvila iz kulturalnih studija, naglašava potencijal medijske pismenosti da transformira društvo, motivirajući učenice/ke da zauzmu aktivnu ulogu u demokratizaciji institucija i participaciji većeg broja ljudi. Medijsko obrazovanje se u toj tendenciji definira manje kao korpus znanja ili skup vještina, a više kao okvir pojmovnog razumijevanja (Buckhingham 2003., prema Kellner i Share, 2008.). Elementi tog razumijevanja su, između ostalog, prepoznavanje medija i komunikacije kao društvenog procesa nasuprot prihvaćanju tekstova kao neutralnih ili transparentnih nositelja informacije; zatim određena tekstualna analiza koja ispituje jezike, vrste, kodove i konvencije teksta; ispitivanje uloge koju publika igra u pregovaranju oko značenja; problematiziranje procesa reprezentacije kako bi se razotkrila i postavila pitanja o ideologiji, moći i užitku; ispitivanje proizvodnje, institucija i političke ekonomije koji pokreću i strukturiraju medijsku industriju iz korporativnog i profitnog aspekta. 

U izvještaju iz 1991., mediologinja Kathleen Tyner odredila je četiri pristupa ili razvojne tendencije  medijskog obrazovanja u Sjedinjenim Američkim Državama. Protekcionistički pristup razvio se još 1970-ih u SAD-u kao odgovor na istraživanja o utjecaju televizijskog nasilja na mlade. Često nepovjerljiv prema popularnoj kulturi, ovaj pristup bavi se i kritikom potrošačkog društva i oglašavanja usmjerenog prema djeci. Problem ovog pristupa je, smatra Tyner, što izravnim povezivanjem medija i konzumerizma propušta problematizirati konflikt inherentan tradicionalnim američkim vrijednostima koje slobodno tržište povezuju s demokratskim principima: „najlakše je okriviti televiziju“. Drugi se pravac bavi prvenstveno „tehnološkim obrazovanjem“ – s naglaskom na zapošljivost i stjecanje individualnih kompetencija; medijsku kulturu (media arts) zanima prvenstveno razvijanje kreativnih kompetencija kod učenika i poticanje individualnog samoizražavanja kroz medijsku proizvodnju, dok „demokratsko obrazovanje“ naglasak stavlja na kritičko preispitivanje medija i građanske kompetencije u demokratskom društvu. Sličnu kategorizaciju nalazimo skoro dva desetljeća poslije (Kellner i Share, 2008). Različiti pristupi tu nisu rigidni pedagoški modeli koliko „interpretativne referentne točke“ prema kojima edukatori uobličavaju svoje preokupacije, ciljeve i obrazovne strategije. Kritička medijska pismenost (Kellner i Share, 2008.), ili demokratsko obrazovanje (Tyner, 1991.), za koje se zalažu autori, predstavljala bi prema tome ujedno kritiku srednjestrujaških pristupa pismenosti kao i politički projekt za demokratsku društvenu promjenu.

Rasprava o političkom ili ideološkom sadržaju medijskog obrazovanja jedna je od „sedam velikih rasprava“ o medijskoj pismenosti (Hobbs, 1998.) koje je mapirala Renée Hobbs, uz rasprave o tome je li poslanje medijskog obrazovanja štititi mlade od štetnog ili negativnog utjecaja medija, kolika je važnost medijske proizvodnje ili pak popularne kulture u medijskom obrazovanju, treba li medijsko obrazovanje biti formalno, treba li biti zaseban predmet ili integrirano u već postojeće predmete, u vidu međupredmetne nastave, te treba li inicijative za medijsku pismenosti financirati medijska industrija. Budući da pedagogija medijske pismenosti otvara pitanja o načinu koji se poruke konstruiraju, mnogi edukatori/ce smatraju da istraživanje dinamike moći oko proizvodnje i konzumacije poruke stvara pretpostavke za smisleno i značajno političko i društveno djelovanje.

Neke recentnije analize (Drotner, Frau-Meigs, Kotilainen i Uusitalo, 2017. ) medijskog i informacijskog obrazovanja u suvremenom europskom kontekstu ukazuju na paradoks (double bind) medijskog i informacijskog obrazovanja koje je, s jedne strane, prilika za izgradnju kolektivnog kritičkog građanstva, dok se s druge pokazuje kao alat za produbljivanje individualizacije: nasuprot holističkom pristupu medijskom obrazovanju, nasljeđu liberalnog humanizma i socijaldemokracije Zapadne Europe, neoliberalni diskurs o medijskom obrazovanju usmjeren je primarno na operacionalne kompetencije.  Dok se tradicionalno medijsko obrazovanje ticalo građanske i kulturne participacije, naglasak na zapošljivosti, obavezi cjeloživotnog obrazovanja i promoviranju kompetitivnosti, fleksibilnosti, prilagodljivosti i mobilnosti povezan s usponom neoliberalizma u politikama EU i strukturnim promjena koje su zadesile medijsko i informacijsko obrazovanje može zapriječiti transformativne potencijale medijske pismenosti kao dijela građanskog obrazovanja. Procesi medijatizacije blisko su povezani s neoliberalnim diskursom koji se usredotočuje na individualne vještine, dok se pojam građanstva češće odnosi na društvene ili udružene prakse koje se povezuju s autonomnom akcijom i potencijalom za društvenu promjenu.

Drotner, K.; Frau-Meigs, D.; Kotilainen, S.; Uusitalo, N.: „the Double Bind of Media and information literacy. A critical view on public policy discourses about MIL“, u Public Policies in Media and Information Literacy in Europe, Routledge, New York London 2017.

Christ, William G.; Potter, W. James: „Media literacy, media education, and the academy“, Journal of Communication, 48(1), 5-15., Zima 1998.

Hobbs, Renée: „The seven great debates in the media literacy movement“,  Journal of Communication, 48(1), str:  Zima 1998.

Kellner, D.; Share, J.: „Critical media education, radical democracy, and the reconstruction of education“, Educacão & Sociedade, vol. 29., br. 104, listopad 2008.

Tyner, Kathleen: „The media education elephant“, u: Proceedings of the 1992 UNESCO Conference on Media Education, Balzagette, Cary (ur.),  British Film Institute and CLEMI, London, 1992.

Gong je Centar znanja u području građanskog aktivizma i izgradnje demokratskih institucija društva u okviru Razvojne suradnje s Nacionalnom zakladom.