Za poticanje poštenog novinarstva, a ne propagande

«Važnost slobode medija u borbi s korupcijom» tema je sjednice Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije kojom se u Hrvatskom saboru obilježava Svjetski dan slobode medija. Među govornicima na tom skupu je i Petar Vidov, glavni urednik Faktografa kojemu su suizdavači Hrvatsko novinarsko društvo i GONG. Petrov govor prenosimo u cijelosti.

Hrvatsko novinarstvo danas je potpuno devastirano. Novinski izdavači ne tretiraju više proizvodnju medijskog sadržaja kao svoj primarni posao, jer medijski sadržaj više nikome ne mogu prodati. Umjesto od kvalitetnog izvještavanja o zbivanjima u Hrvatskoj i svijetu, novine i portali danas žive od  organiziranja sponzoriranih lobističkih konferencija, prodaje PR usluga državi i prikrivenog oglašavanja. Usvajanjem koncepta tzv. native oglašavanja, granica između autorskog i plaćenog sadržaja gotovo je sasvim nestala. Ono što bi donedavno za medijske izdavače bilo izvor srama, danas je izvor ponosa; izdavačke se kuće hvale uspjesima svojih native odjela, međunarodno osvojenim priznanjima za pretvaranje svojih izdanja u šareni izlog u kojem čitatelji mogu zadovoljiti sve svoje konzumerističke potrebe, a da često nisu ni svjesni kako svrha sadržaja koji im se prezentira nije da ih pošteno informira, već da im nešto proda. Posljedično, novinari masovno napuštaju profesiju kojoj su posvetili godine ili desetljeća svog života, neki svojevoljno, neki jer su se u najboljim autorskim godinama našli na cesti bez šanse za novim zaposlenjem. Jer, većini izdavača kvalitetni novinari više nisu potrebni. Štoviše, najčešće su smetnja njihovim pozadinskim sporazumima o nenapadanju s tzv. društvenom kremom, političkom ili poduzetničkom elitom. Za takvo stanje u novinarstvu krivi su u jednakoj mjeri službena državna politika, kao i građani. Građani jer smatraju da je novinarstvo besplatno, da se za medijski sadržaj ne mora plaćati, da članci ispod kojih na Facebooku vode beskonačne svjetonazorske ratove u njihov news feed padaju ravno s vedra neba, odnosno da novinarski rad ne vrijedi skoro pa ništa. A politika zato što je procijenila da se važna javna usluga – što novinarstvo u osnovi jest, ili bi barem trebalo biti – može gotovo u potpunosti prepustiti tzv. slobodnom tržištu i pravilima opstanka koji na njemu važe. Vodeće hrvatske medijske kuće tim su se pravilima relativno uspješno prilagodile: otkad više ne mogu prodavati medijski sadržaj, prodaju ostatke nekadašnjeg ugleda. Žrtve takvog pristupa onom što se danas naziva novinarstvom nisu samo novinari koji žele svoj posao obavljati pošteno, već i čitavo hrvatsko društvo. Bez adekvatno informiranog građanstva nema ni funkcionirajuće demokracije, a u hrvatskom medijskom prostoru građanstvo se najčešće može adekvatno informirati tek o akcijskog ponudi omiljenih im maloprodajnih trgovačkih lanaca. Srozavanje kvalitete medijskog sadržaja rezultiralo je društvom u kojem građani više nisu sposobni razlikovati novinarstvo od propagande, odnosno prave od lažnih vijesti, činjenice od fikcije. Pa se u virtualnom prostoru vode rasprave o tome trebaju li roditelji cijepiti svoju djecu, o nepostojećim štetnim zdravstvenim posljedicama GMO hrane, čak i o tome – što je donedavno bilo sasvim nezamislivo – je li Zemlja ravna ili okrugla. Glasovi koji propagiraju takve nazadnjačke ideje zastupljeni su i ovdje, u Hrvatskom saboru. Za takav odnos građana prema činjenicama „zaslužna“ je i država, odnosno političari koji je predstavljaju, a koji i sami na javnoj sceni često egzistiraju zahvaljujući proizvodnji mitova, najčešće nacionalističkoga predznaka. Kreirajući alternativnu stvarnost u kojoj su oni zadnja brana od imaginarnog vanjskog neprijatelja, političari otvaraju prostor i drugim retrogradnim grupacijama koje, također lažima i propagandom, neadekvatno informiranog birača pokušavaju uvjeriti u nužnost oduzimanja ljudskih i građanskih prava ionako ugroženim manjinskim skupinama. To nije imanentno hrvatski problem; problem je globalan, kao što je i kriza novinarstva globalna.

Pa ipak, čak i takvo novinarstvo, kadrovski i moralno gotovo sasvim devastirano u tzv. borbi protiv korupcije igra važniju ulogu nego hrvatske pravosudne institucije. Većina velikih korupcijskih afera najprije se razotkrije u medijima, često do najsitnijih detalja, pa se tek onda njima bave organi pravosudnog progona. Najčešće ne odmah, već kad se zato stvori odgovarajući trenutak, odnosno kad se formira famozna „politička volja“. Drugim riječima, kad dođe do smjene vlasti, ili kad se vladajuća partija – koja god to u datom trenutku bila – odluči disciplinirati svoje neposlušne članove. Koliko god da je hrvatsko novinarstvo danas devastirano, barem je i dalje u nešto boljem stanju nego hrvatsko pravosuđe. A to je problem za koji je kriva isključivo službena državna politika, odnosno političari koji je predstavljaju. To je problem koji se nijedna hrvatska vlada – bila ona lijevog ili desnog predznaka – nije potrudila adekvatno riješiti. Nemoguće je ne posumnjati da se razlog takvog odnosa i prema medijima, i prema pravosuđu krije u činjenici da prosječnom političaru – a prosječni hrvatski političar prema javnoj percepciji ima svoje prste bar u ponekom pekmezu – ne odgovara ni nezavisno pravosuđe, ni nezavisno novinarstvo. Pozvani smo ovdje danas da govorimo o važnosti slobodnih medija u borbi protiv korupcije. Radi se o samo naoko kompliciranoj, a bazično vrlo jednostavnoj temi: posao novinara je da razotkrivaju korupciju, posao pravosuđa je da istu tu korupciju ne samo razotkriva nego i procesuira, a posao izabranih dužnosnika je da i jednima i drugima omoguće da kvalitetno rade svoj posao. Kad su u pitanju mediji, to znači poticanje poštenog novinarstva, a ne propagandnog sadržaja, istraživačkih projekata koji će uroditi stvarnom društvenom koristi, a ne lokalnih radija i televizija koji novac iz državnog fonda rjeđe dobivaju da bi informirali građane, a češće da bi odrađivali marketinške poslove za političke stranke koje ih drže na životu. Problem je kompleksan, ali rješenja bi mogla biti jednostavna. Samo kad bi postojala ta famozna politička volja.