Bosna (više) nije status quo

Povodom dvadesete godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu je 16.12. održana tribina Izvještaji o napretku BiH – komparacija izvještaja EK i Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH, na kojoj je sudjelovalo četvoro uglednih panelista iz različitih sektora, uz moderiranje Dragana Zelića iz GONG-a.

Osim što je obilježila jubilej Daytonskog sporazuma, koji je u ključnim segmentima postavio današnje političko uređenje Bosne i Hercegovine, tribina je održana i povodom nedavne pozitivne ocjene Europske komisije o napretku BiH u približavanju EU nakon potpisivanja Ugovora o stabilnosti i pridruživanju – pozitivne ocjene, čije posljedice, smatraju panelisti, prosječan čovjek u BiH ne osjeća u svojoj svakodnevici ili na svojem standardu. Kroz panel diskusiju, stvarno značenje pozitivne ocjene identificirano je u nastojanjima da se BiH što prije i što intenzivnije uvuče u procese europskih integracija u trusnim geopolitičkim uvjetima, pri čemu pozitivne promjene u domaćoj politici ostaju manje ili više slučajne posljedice većih procesa koji involviraju međunarodne aktere.

Socijalni psiholog Srđan Puhalo kao ključan je unutarnji problem politike BiH naveo postojanje triju etnificiranih i međusobno sukobljenih vizija države, uz činjenicu da ionako uski prostor dijaloga ne uživa političku podršku. S druge strane, istraživanja su pokazala da velik dio građana podržava put prema EU na deklarativnoj razini, ali ostaje činjenica da država efektivno i dalje stoji na mjestu jer status quo odgovara elitama. No, ni sam status quo nije neupitna kategorija te je i sam Daytonski sporazum postao predmetom manipulacija za razne ciljeve različitih aktera, ustvrdio je Puhalo.

Predstavljajući nalaze istraživanja javnog mnijenja, potvrdio je da je apatija u društvu ionako na visokoj razini, dok geopolitička situacija dodatno pasivizira ljude i doprinosi paranoji o neprijateljima i stranim centrima moći koji vuku sve konce. Jedini je trend koji je moguće očekivati u toj situaciji bijeg mladih.

Darko Brkan iz sarajevske udruge Zašto ne? kao neke je od najistaknutijih problema BiH identificirao ovisnost prevelikog broja ljudi o javnim proračunima, izostanak ekonomskog rasta te, ponajviše, političku instrumentalizaciju podjela i sukoba te korištenje etničkih i vjerskih razlika za održavanje straha od Drugoga. Upozorio je kako, obzirom na etničke podjele, ne postoje zaista neovisni mediji, pa tako ni unificirano „javno mnijenje“ te naglasio kako je izmjene bilo koje od odredbi Daytona djeluju gotovo nemoguće u situaciji u kojoj je za njih potrebna dvotrećinska većina u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Referirajući se na Alternativni izvještaj o napretku BiH koji je nastao u sklopu Inicijative za monitoring evropskih integracija Bosne i Hercegovine, Brkan je spomenuo i koliko je iznenađujuće pozitivno očitovanje Europske komisije nakon oštrih kritika izmjena Zakona o radu i Zakona o državnoj službi, odnosno nasrtaja na radna prava i prostor za daljnju politizaciju uprave kojima ta dva akta otvaraju prostor. Osim geopolitike i prijetnje Rusije, rekao je, nema objašnjenja za naglu promjenu diskursa EU o Bosni i Hercegovini.

Dr. sc. Senada Šelo Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose složila se s tvrdnjom da u rukama jednoga od konstitutivnih naroda – Bošnjaka – u najvećoj mjeri leži budućnost BiH kao političke zajednice, obzirom da i Hrvati i Srbi imaju susjedne „matične države“. No, bit će neophodno da bosanska politika iznađe minimalne zajedničke nazivnike političkog uređenja koji će biti prihvatljivi svim trima stranama. Dodala je i kako gaji optimizam prema mogućnosti da se pojave političke opcije koje ne stavljaju „etničku samozaštitu“ u prvi plan, čime bi današnje podjele dugoročno mogle biti delegitimirane pa i napuštene.

Novinar i urednik Srećko Latal iz Social Overview Service smatra kako proces približavanja EU može stvoriti barem osnove za transparentnost, vladavinu prava, antikorupcijske politike i izmjene izbornog zakonodavstva. Složio se s tezom da je moguć i potreban minimum zadovoljenja interesa svih građana, ali za njegovo profiliranje ne vidi potencijal u domaćim političkim snagama, budući da u ovom trenutku u BiH ne postoji nešto kao što je građanska, ne-etnička politička stranka. Dio krivice snosi i međunarodna zajednica koja je fingirala sljepilo na etničku dimenziju bosanske politike i inzistirala na njezinoj transformaciju u polje sukobljenih građanskih opcija, dok takva korjenita promjena mora nužno doći iz samog društva i pretočiti se u političko predstavništvo. Ustvrdio je i da se shvaćanje građana da im je međunarodna zajednica dužna „nešto riješiti” po prvi put mijenja, malim koracima.

Rasprava se dotaknula i prosvjeda iz veljače 2014. koji, smatraju panelisti, otad kao prijetnja stoje nad političkim elitama. Upitana o potencijalima takvih inicijativa za postizanje prave društvene promjene, Šelo Šabić je ustvrdila da promjene mogu donijeti samo oni koji nisu u klijentelističkim odnosima i ne profitiraju od sadašnjeg sustava te kako aktivizam protiv korupcije može potresti klijentelističke mreže. No, izgledno je i kako će sljedeći prosvjedi naići na puno oštriju represiju, do mjere da će ih moći pokrenuti samo organizirana opozicija, na što je Latal upozorio da ni dosadašnji prosvjedi nisu bili u potpunosti autohtoni, već dijelom i politički orkestrirane akcije. S tom se ocjenom složio i Brkan, konstatirajući da je huliganskog nasilja u raznim situacijama bilo, ali i da je pitanje tko je svaki od tih puta bio „pod kapuljačama“.

Rasprava je zaključena konstatacijom kako su nužne i moguće nove točke političkog djelovanja jer konsenzusa o tome što zapravo BiH jest nikad nije ni bilo, a pristupni proces EU može biti upravo kanal za izgradnju društvenog konsenzusa. U BiH pušu drugačiji vjetrovi , čemu svjedoče i „JMBG prosvjedi“ i prosvjedi u veljači 2014., koji su zapravo bili uspješni – među elitama se pojavila svijest da status quo nije održiv na neodređen rok.

Uz diskusiju, izložene su poetične i potresne fotografije mladog likovnog umjetnika Harisa Begića koje prikazuju prizore života, ali i patnje i trpljenja u Bosni i Hercegovini.