“Mediji netrpeljivosti, ravnodušnosti i senzibilna medijska sitnež”

Medijska je slika uvelike odraz političkih interesa koji prevladavaju u zemlji. Utoliko, utjecaj civilizacijski osviještenih medija i nevladinih organizacija ostat će marginalan: ako politika ne zaustavi plimu govora mržnje, masovnu reviziju antifašističke povijesti, veličanje ustaštva i stigmatizaciju Srba i manjina, teško će je itko zaustaviti. 

“Partizani su nad Hrvatima proveli genocid! U samo tri tjedna pobili su stotine tisuća Hrvata, uglavnom mladića i djece, bez suda! Nije to bio antifašizam nego najgori fašizam, gori od Hitlerovog. U nastojanju da se uštedi streljivo za pohod na Trst, takozvani antifašisti svirepo su ubijali našu djecu hladnim oružjem, polažući tako staljinističku, titovsku i jugoslavensku krvarinu, odnosno zakletvu u krvi.” 

“Prije RH, SRH, NDH i Hrvatske u Austrougarskoj postojala je hrvatska državotvorna povijest, koja će do kraja svijeta biti pravna podloga za Hrvatsku do Drine, čak i ako se Hrvatska reducira na polis koji se vidi s vrha Zagrebačke katedrale. Hrvatski državotvorni okvir do Drine postojat će i ako Hrvati posve nestanu. Upravo osporavanje državnopravne stečevine dovodi do genocida.”

“Kod nas je prisutna pojava “profesionalnih antifašista”, koji labradorski djeluju protiv hrvatske nacionalne ideje, spremni za novi pokolj Hrvata, ako se ukaže nova prilika. Možete zamisliti što bi se dogodilo 90-ih da su “Saveznicidali veću podršku četnicima i “partizanima”.”

“Jugoslavenski i velikosrpski fašizam toliko je okrutan i svirep da kao njegov izraz ne možemo uzeti Jasenovac. Jugoslavenski fašizam gori je od svega što je svijet upoznao. Isti fašizam snažno je prisutan i u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj ima velik utjecaj na institucije i mnoge “nevladine” udruge, provodeći svoje labradorske akcije za sramoćenje i demografsko zatiranje hrvatske nacije. Pripisivanje nacističkog logora Jasenovac Hrvatima je tipična labradorska obmana.”

Citati su dio teksta “Opasnost od zločinačke revizije povijesti – Jasenovac je bio jugoslavenski logor”, objavljenog u tjedniku “7Dnevno” od 3. svibnja 2015, i tri dana ranije, 30. travnja, na internet portalu dnevno.hr. Tekst obuhvaća deset kartica, i vidljivo je najavljen na naslovnici tjednika sa “Stop zločinačkoj reviziji povijesti – Jasenovac je bio jugoslavenski logor smrti”. Taj tekst, autora Tvrtka Dolića, tipičan je i nipošto usamljen primjer članaka kakve objavljuju portal dnevno.hr i tjednik “7dnevno”. Važno je znati da tjednik “7dnevno” košta šest kuna, 10 manje nego, primjerice, tjednik “Globus”. Manje kritičan, a siromašniji čitatelj, dakle, vjerojatno će radije, umjesto Globusa, kupiti “7dnevno”, zavaravajući se da će mu te novine – preciznije, “novine” – zadovoljiti potrebu za vjerodostojnim, korisnim i provjerenim informacijama.

Jer, portal dnevno.hr i tjednik “7dnevno” nisu klasični informativni mediji, kojima je cilj objavljivati informacije koje su provjerene u najvećoj mogućoj mjeri, u skladu s pravilima, najboljom praksom i običajima novinarske struke. Samo manji dio informacija koje objavljuju mogli bi se smatrati rezultatom istinskog novinarskog rada. U velikome dijelu, kao što se vidi iz citiranog teksta, ti mediji objavljuju huškačke i lažne tekstove mržnje. Primjerice, na dan prošlogodišnjega komemorativnog skupa Dan sjećanja na Jadovno 1941., portal dnevno.hr objavio je tekst naslovljen s “Najgori šljam velikosrpske politike na skupu u Jadovnu”. Takvu vrstu tekstova objavljuju uporno, iz izdanja u izdanje, od časa kada su osnovani. Internetski portal dnevno.hr i tjednik “7dnevno” možda su samo najpoznatiji, ali nipošto jedini, izdanci takve javne prakse u Hrvatskoj. Način na koji ti mediji rade, i količina tekstova netrpeljivosti i mržnje koju objavljuju, daju razloga zaključiti kako ti “mediji” nisu osnovani da bi širili informacije, nego ideologiju hrvatskog šovinizma i netrpeljivosti prema Srbima i svima ostalima koje njezini nositelji prozovu neprijateljima. S obzirom na to da ih je sada već cijeli niz, tu vrst javnih publikacija možemo nazvati “medijima netrpeljivosti”.

Da je uistinu točno da “mediji netrpeljivosti” namjerno, a ne nehotice, truju javnu atmosferu, svjedoči reakcija Vijeća za elektroničke medije u povodu poziva portala dnevno.hr na bojkot trgovina vlasnika Srba. 8. travnja prošle godine, taj je portal objavio tekst “Vukovarci pozivaju Hrvate na bojkot srpskih proizvoda! Evo popisa trgovina u kojima neće kupovati dok ćirilica ne izađe iz Vukovara!” Popis je uistinu objavljen, ali i ubrzo skinut s portala, ali zato – kako je objasnilo uredništvo – jer je na popis pogreškom uvrštena osoba hrvatske nacionalnosti. Komentirajući takvo ponašanje uredništva dnevno.hr, Vijeće za elektroničke medije upozorilo je kako glavni problem u ovome konkretnom slučaju predstavlja činjenica što pružatelj elektroničke publikacije, tj. njegovo uredništvo, ne vidi problem u objavi ovakvog sadržaja, štoviše još i ističe kako je popis trgovina uklonjen samo zato jer se na popisu našla i osoba koja ne bi tamo trebala biti, to jest, misli se na osobu hrvatske nacionalnosti. Ovakvo ponašanje predstavlja ne samo kršenje odredbi Zakona o elektroničkim medijima već i izravno kršenje Ustavom proklamiranih načela jednakosti svih građa Republike Hrvatske”.

Opomena vijeća portalu dnevno.hr, u kojoj stoji da je “prekršio Zakon o elektroničkim medijima koji brani širenje mržnje ili diskriminacije na osnovi nacionalnog porijekla”, nije imala nikakvog učinka. Bez efekta prošla je i ocjena Hrvatskoga novinarskog društva, koje je priopćilo ovako: “Napadi i uvrede portala dnevno.hr i u manjoj mjeri tiskanog tjednika “7Dnevno” na račun pojedinaca, udruga i društvenih skupina koji ne dijele njihov konzervativno desničarski svjetonazor vraćaju nas u devedesete godine i nerijetko srozavaju kulturu javnog komuniciranja na razinu govora mržnje ratnog i poratnog Slobodnog tjednika te Imperijala”.

Prisjećanje na “Slobodni tjednik” i “Imperijal” podsjetit će kako u samostalnoj Hrvatskoj postoji tradicija “medija netrpeljivosti”. “Slobodni tjednik”, koji je 1991. osnovao splitski novinar Marinko Božić, svojedobno je objavio popis navodnih četnika u Sisku, poslije kojega je nekoliko ljudi s toga popisa nestalo i bilo ubijeno. Također, u tim je novinama objavljen izmišljeni članak o navodnome teroristu Čedomiru Vučkoviću koji je u ljeto 1991. pokušao ubiti Branimira Glavaša, s fotografijom unakaženoga tijela mrtvog muškarca. Nakon godina mukotrpnog novinarskog istraživanja, novinar Feral Tribunea Drago Hedl ustanovio je da je taj članak, autora Roberta Pauletića, potpuno izmišljen te da je objavljeno pogrešno ime ubijenog čovjeka: nije to bio Čedomir Vučković, nego Đorđe Petković. Petkovića, koji je s Vučkovićem, bio žrtva mučenja sumpornom kiselinom, Slobodni tjednik prikazao je kao terorista koji je krenuo ubiti Branimira Glavaša. Time je Božić prikrio ratni zločin i dodatno proširio mržnju prema Srbima, za koju je u ono ratno vrijeme postojalo itekako plodno tlo.

No od Slobodnog tjednika postojao je još očitiji primjer medija mržnje. Bio je to Hrvatski vjesnik iz Vinkovaca, koji je uređivao Zvonimir Šekulin. Taj je list objavljivao psovačke tekstove i otvoreno pozivao na ubijanje Srba, a njegov se urednik u novinama deklarirao kao “nezavisni ustaša”. Za razliku od tog otvoreno šovinističkog tjednika, ostale “građanske” novine u Hrvatskoj nastojale su zadržati privid profesionalizma, ali je, devedesetih godina, i u njima objavljen dugi niz huškačkih tekstova protiv Srba, Bošnjaka, i drugih nepoćudnih radikalnome hrvatskom nacionalizmu.

Nastavak tradicije “medija netrpeljivosti”

To je tradicija iz koje niču današnji “mediji netrpeljivosti”. U razdoblju dvijetisućitih, pod utjecajem vlade Ivice Račana i predsjednika Stjepana Mesića, a potom i Ive Sanadera te Jadranke Kosor, na čelo državnih medija došli su umjereniji urednici, pa je medijski prostor u dobroj mjeri očišćen od očitoga govora mržnje. No, u protekle dvije ili tri godine, sukladno radikalizaciji političkih i gospodarskih prilika, medijska slika u Hrvatskoj naglo se pogoršala, a o tome ne vidimo dovoljno preciznih i pažljivih analiza.

Osim dnevno.hr, i njegovog tjednika “7dnevno”, niknuo je cijeli niz “medija netrpeljivosti”. Hrvatski tjednik iz Zadra oduvijek je bio nacionalistički, ali njegova se uređivačka politika radikalizira iz broja u broj. Kada je Haški sud oslobodio generala Antu Gotovinu, pa kada je Gotovina u srpskom dnevniku Kurir izjavio kako Hrvatska nije ništa više njegova domovina, nego domovina hrvatskih Srba koji su otišli u Oluji, Hrvatski tjednik napao je generala kojeg je dotad ustrajno proglašavao herojem. U svibnju prošle godine, glavni urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić ovako je komentirao činjenicu da je Sportski arbitražni sud u Lausannei potvrdio kaznu Fife nogometašu Joeu Šimuniću jer je navijače na jednoj utakmici pozivao da pozdravljaju “Za dom spremni”: “Fifa ne bi kaznila Šimunića, a Športski arbitražni sud ne bi potvrdio tu kaznu Šimuniću da kampanja protiv njega nije pokrenuo ministar Željko Jovanović, koji je prije nekoliko godina proslavljao četnički ustanak u Srbu i okrutni pokolj Hrvata u Srbu 1941.”.

Tjednik Katoličke crkve u Hrvatskoj Glas Koncila objavio je u srpnju prošle godine intervju s Mladenom Ivezićem, povjesničarom koji negira genocid i Holokaust u Jasenovcu. “Ne mogu prihvatiti 4.000 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5.000, vjerojatno ni 3.000, najvjerojatnije oko tisuću umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično”, kazao je Ivezić u intervjuu Glasu Koncila. Primjer toga intervjua dovodi nas do “prelijevanja” govora netrpeljivosti iz medija osnovanih zato da šire mržnju i u takozvane “građanske” medije srednje struje za koje se općenito smatra da poštuju osnove političke korektnosti.

No prije no što progovorimo o njima, važno je istaknuti fenomen koji devedesetih nije postojao, a danas služi kao vjerojatno najsnažniji širitelj mržnje u javnome prostoru: forumi i društvene mreže. Svaki čitatelj internetskih portala može se uvjeriti do koje je mjere internet u Hrvatskoj postao mrijestilište mržnje, i to daleko preko granica medija koje smo opisali kao “medije netrpeljivosti”. U trodijelnome serijalu “Uskrs mržnje u Hrvatskoj”, sažimajući šezdesetak stranica poruka mržnje prema Srbima koje je Srpsko narodno vijeće prošle godine prikupilo u politici, medijima i javnome prostoru, internetski portal Lupiga.com – jedan od rijetkih koji se suprotstavlja govoru mržnje – konstatira kako su “društvene mreže postale glavni alat kojim se širi nesnošljivost prema Srbima i ostalim manjinskim skupinama”.

Rješenje problema ne nazire se, upozoravaju autori serijala na lupiga.com: “Internet pruža mogućnost anonimnosti, što mnoge učesnike rasprava na društvenim mrežama, forumima i čitateljskim komentarima portala hrabri na korištenje govora mržnje koji u kratkom vremenu doseže velik broj korisnika. Budući da većina portala i drugih internetskih platformi nema adekvatne osobe koja bi se bavile moderiranjem rasprava, a i oni koji ju imaju ne mogu zbog prevelike količine komentara sve pravovremeno nadzirati, pa se uvredljivi komentari u najvećem broju slučajeva ne brišu. Otežavajuća je okolnost što internet za većinu zakonodavstava, pa tako i hrvatsko, još uvijek predstavlja sivu zonu.”

“Mediji ravnodušnosti”

Pored “medija netrpeljivosti” imenovat ćemo još jednu prepoznatljivu skupinu – “medije ravnodušnosti”. Svrstat ćemo tu najutjecajnije medije srednje struje, od nacionalnoga javnog televizijskog i radijskog servisa HRT, preko nacionalnih televizijskih kuća Nove TV i RTL-a, do dnevnika i tjednika s nacionalnim utjecajem. Ti mediji jedva da poklanjaju pažnju, još se rjeđe suprotstavljajući, očitoj plimi govora mržnje u svim kanalima javne komunikacije koja u protekle dvije godine preplavljuje Hrvatsku. Pozitivan primjer u tom smislu može biti reakcija nacionalnih medija na kaznu nogometašu Joeu Šimuniću zbog pozdravljanja ustaškim pozdravom poslije utakmice, jer su najutjecajniji mediji uglavnom podržali tu mjeru međunarodne nogometne federacije. Problem je, međutim, u tome što glavni mediji govor mržnje ne prepoznaju kao masovnu pojavu koja uvelike počinje utjecati na političku i javnu atmosferu, nego se i dalje uglavnom ponašaju kao da je riječ o izoliranim izgredima koji i ne zaslužuju naročito pažnju. Takav odnos ne može se nazvati drugačije, nego – krivotvorenjem, bilo ono namjerno ili ne.

S druge strane, mediji srednje struje, “mediji ravnodušnosti” nipošto nisu imuni na govor netrpeljivosti. Najpoznatiji, i vjerojatno najtiražniji primjer, kolumne su Milana Ivkošića u Večernjem listu. Iz tjedna u tjedan, Ivkošić barata stereotipima o “komunistima” i “ljevičarima” kao da su samorazumljive istine. Ivkošićev način pisanja očit je primjer nepoštovanja političke korektnosti i etiketiranja političkih neistomišljenika. Hrvatska televizija, pak, u svojem TV kalendaru objavljuje revizionističke priloge o toku i ishodu Drugog svjetskog rata, ali i prikriva punu istinu o devedesetima u Hrvatskoj.

Postoje u Hrvatskoj i mediji koji se suprotstavljaju govoru mržnje. Najpoznatiji su spomenuti lupiga.com, srpski manjinski tjednik Novosti, te portal h-alter. Postoje i nevladine organizacije za ljudska prava senzibilne za taj sve očitiji problem. Utjecaj tih medija, a naročito nevladinih organizacija koje imaju pristup najutjecajnijim i najtiražnijim medijima, nije zanemariv, ali nipošto dovoljan da bi zauzdao klizanje Hrvatske prema radikalnoj desnici. Medijska je slika uvelike odraz političkih interesa koji prevladavaju u zemlji. Plima govora mržnje vremenski se otprilike poklapa s dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a i s osnivanjem takozvanog Stožera za zaštitu hrvatskog Vukovara, koji je inspirirao nasilno rušenje latinično-ćiriličnih ploča u Vukovaru. Utoliko, utjecaj civilizacijski osviještenih medija i nevladinih organizacija ostat će marginalan: ako politika ne zaustavi plimu govora mržnje, masovnu reviziju antifašističke povijesti, veličanje ustaštva i stigmatizaciju Srba i manjina, teško će je itko zaustaviti. Hrvatska se opet nalazi pred paradoksom: Tomislav Karamarko, u civilizacijskome smislu, trebao bi učiti od Ive Sanadera.

Ovaj tekst je objavljen i zahvaljujući sufinanciranju kroz program “Europa za građane”.