“Čudnovati kljunaš” Podunavlja između rata i mira

Mirna (re)integracija Podunavlja nije završila i posljedice toga su vidljive i danas zbog čega opet valja zapitati: „zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?“ – istaknuto je na predavanju o procesu i nasljeđu mirne reintegracije Istočne Slavonije i Baranje organiziranom večer uoči 17. godišnjice tog događaja u Centru za mirovne studije.

„Uvijek će biti ljudi kojima je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem i unatoč proteku 17 godina još su glasni i javno vidljivi ljudi koji guraju prste u ratne rane, a potom viču da su rane još svježe“, upozorio je Joško Morić, jedan od ključnih sudionika u procesu reintegracije kao tadašnji pomoćnik ministra unutrašnjih poslova i potpredsjednik Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja. Govoreći o procesu vraćanja istočne Slavonije i Baranje u pravni sustav Republike Hrvatske, koji se smatra i najuspješnijom mirovnom misijom Ujedinjenih naroda, Morić se prisjetio različitih okolnosti koje su prethodile 15. siječnju 1998. kad je bez oružja i ljudskih žrtava završen taj dvogodišnji „projekt“, koji je bio dočekan priličnim podsmijehom i nevjericom na različitim stranama.

“Skok u Dalj”

„Čudnovati kljunaš“ – tako ga je nazvao jedan od tadašnjih (a i sadašnjih) važnih političara jer malo tko je davao šanse mirnoj reintegraciji za koju nakon pobjedonosnih vojnih akcija gotovo nitko nije vidio smisla. „Nijedna vlada u državama iz okruženja pa ni čitava hrvatska vlada nije vjerovala da će nakon četiri godina rata Hrvatska, tadašnja Savezna Republika Jugoslavija i lokalni Srbi zajedno raditi na projektu mirne reintegracije. Većina političara u tadašnjoj hrvatskoj vlasti o mirnoj reintegraciji govorili su samo kada su morali“, sjeća se Morić.

„Nakon vojnih operacija Bljesak i Oluja gotovo nitko nije vidio valjani razlog za mirno rješenje, nego se to tumačilo međunarodnim političkim pritiskom. Suradnja lokalnih Srba i Hrvata koji su do jučer pucali jedni na druge nije bila vjerojatna. Suživot je u to vrijeme bio termin kojeg su i Hrvati i Srbi izgovarali najčešće u političkoj samoobrani.  Politički analitičari tvrdili su da međunarodnoj zajednici treba dokaz da balkanske narode dijele prevelike razlike. Vlastima tadašnje SRJ i lokalnim Srbima u Hrvatskoj neuspjeh reintegracije trebao je biti dokaz da Hrvati ne žele suživot sa Srbima, a hrvatskoj vlasti neuspjeh je trebao kao uvjerljiv izgovor za vojno rješenje. Naime, u kuloarima se govorilo o pripremi vojne akcije “Skok u Dalj” i taj kuloarski politički kontekst na terenu je postavljao prepreke na svakom koraku projekta i doista je bilo teško raditi u takvom okruženju. No, rješenja većine problema jest zdrav razum“, istaknuo je Morić.

Podsjetimo, stavljanjem potpisa predstavnika hrvatske vlade i vlade SR Jugoslavije na Erdutski sporazum 12. studenoga 1995. i donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 1037 15. siječnja 1996. kojom je uspostavljena Prijelazna Uprava Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) započeo je proces vraćanja Podunavlja pod hrvatsku vlast. Sporazum je predviđao jednogodišnje prijelazno razdoblje, uz mogućnost produljenja za još godinu dana, s mješovitim policijskim snagama, demilitarizaciju, stvaranje uvjeta za povratak i obnovu te naposljetku provođenje lokalnih izbora po hrvatskim zakonima.

Zdrav razum kao vezivo

Mješovite policijske snage uključivale su Srbe koji su još do jučer ratovali protiv Hrvatske te hrvatske policajce i svaka policijska funkcija po načelu dualizma zahtijevala je jednak broj Hrvata i Srba, dakle na čelu svake policijske postaje bio je jedan Hrvat i jedan Srbin. U konkretnim brojkama gledano, na samom početku mješovitih snaga bilo je 1.150 policajaca Srba, 836 policajaca Hrvata i 52 policajca nekog trećeg etničkog porijekla. No zbog raznih političkih i psiholoških pritisaka, zamijenjeno je više od 200 Hrvata, a do kraja mirne reintegracije nisu izdržala niti 453 policajca Srba. Pritom je važno reći da je policija bila daleko više od same policije i bavila se mnogim praktičnim stvarima poput povratka izbjeglica te povrata imovine, no povjerenje, kako među kolegama policajcima, tako i među stanovništvom, nije bilo lako uspostaviti, a opstrukcija je bilo s obje strane.

Međutim, Podunavlje je primjer uspješnog rješavanja kriznih situacija i premda bi kao takav trebao biti primjer o kojem će učiti djeca i mladi, to se ne događa što je Moriću neshvatljivo pa je opet zapitao: „Ako se slave i obilježavaju vojne oslobodilačke akcije s mnoštvom poginulih i ranjenih na obje strane, koja je logika da se ne slavi oslobađanje cijelog Podunavlja bez ijednog ranjenog ili poginulog čovjeka? Zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?“

„Međutim, danas, 17 godina kasnije, bez imalo dvojbi možemo reći kako integracija nije završena i potiče se na nove radikalizme, a djeca se dijele već u vrtiću“, upozorio je Morić te iznio nekoliko mogućih rješenja koja je, kaže nudio i vlastima, ali odgovora nije bilo, a riječ je o dogovoru svih političkih aktera na tome području, pomoći u istraživanju ratnih zločina i traganju za nestalima te stvaranju lokalnog multietničkog savjeta za toleranciju i „povlaštenom“ položaju pri planiranju strateških investicija.

Prazne kuće crvenih krovova

Obnova kuća svela se na obnovu crvenih krovova, a tko u njima i kako živi – druga je priča, upozorila je Ivana Milas iz Nansen dijalog centra iz Osijeka, čiji mirovni aktivisti već godinama od službenog završetka reintegracije rade na terenu u izgradnji mira i uspostavljanja povjerenja. Kao mirovni timovi  u Tenji, Vukovaru, Belom Manastiru i Dalju aktivisti su tri godine posjećivali domove „povratnika“ i „ostalnika“ da bi saslušali njihove probleme i nastojali im pomoći.

Povezivanje ljudi kroz rješavanje zajedničkih problema pokazalo se dobrim rješenjem za uspostavu novih i obnovu prijeratnih odnosa. No, problemi su i dalje tu, naime, današnja struktura stanovništva uvelike je promijenjena, nema „starih susjeda“, mnogo je naseljenika iz BiH i drugih dijelova Hrvatske, a država nije „nastavila“ i osigurala sustavnu podršku ljudima, koji sreću odlaze potražiti negdje drugdje i često se čini da ostaju,kako znaju reći sami ljudi, „tek oni koji su ludi i koji moraju“.

Odvojene škole i vrtići koji imaju posebna vrata i igralište za srpsku i hrvatsku djecu, a za odrasle tu su primjerice posebni dućani i kafići, velik su problem za budućnost Vukovara. No, iako su mnogi time nezadovoljni, uključujući i same nastavnike, strahuju da bi u suprotnom mogli izgubiti posao i dio odgovornosti ne preuzimaju na sebe, nego odgovornima smatraju roditelje, koji također nisu zadovoljni, te političare. Po običaju, najteže je djeci, posebice onima iz miješanih brakova ili drugih nacionalnosti jer su prisiljeni birati strane.

Rješenje se, međutim, nazire, naime, od sljedeće školske godine u Vukovaru, a potom i u Kninu trebala bi početi raditi tzv. Nova škola na kojoj se već dugi niz godina surađuje s dijelom roditelja i nastavnika. Kurikulum je u izradi, a njezin školski program uključivao bi različite interkulturalne predmete, poput podučavanja baštine svojeg zavičaja i svih jezika kojima se govori na tome području uz razvijanje vlastitog identiteta, ali i međusobne komunikacije i daljnje izgradnje mira.

Zar smo odustali od mira?

„Mirna reintegracija nije završena, ona je prekinuta. Možda je napravljen administrativni dio, ali trebalo je nastaviti sustavno raditi s ljudima. Naime, kad idete negdje, a posebno u ovakvim slučajevima, najvažnije je biti svjestan razloga zbog kojeg se nekamo ide. Svi mi imamo neke etikete, predrasude, a treba biti svjestan da je ono što treba raditi i što mi radimo „peace building“ (izgradnja mira), a ne „peace keeping“ (održavanje mira). Zato bi mirovni rad, koji je dugotrajan, u konfliktnim zajednicama trebao doista biti prepoznat. Da bi se doista razumjelo probleme neke sredine, treba tamo živjeti, biti s ljudima i slušati ih, ali to što mi govorimo je znanstvena fantastika za političare, oni ne razumiju što mi pričamo, a podrška države koja će stati iza toga je nužna“, istaknuo je Goran Božičević, aktivist s dugogodišnjim iskustvom mirovnog rada u Slavoniji, između ostalog i u Pakracu od 1993. do 1996. godine.

S obzirom na rečeno, doista ostaje neshvatljivo zašto se ne razvija i dalje ne primjenjuje dragocjeno iskustvo (iz)gradnje mira bez represije te osnaživanje zajedničkog života i multikulturalnosti, kao i zašto 15. siječnja nije proglašen i Danom izgradnje mira u Hrvatskoj? Pri čemu valja reći da se kad govorimo o miru, treba odmaknuti od ratnih sukoba, naime, kako nas podsjeća Božičević: „Mir je stanje društva u kojem postoji društvena pravda, resursi su dostupni svima, konflikti se rješavaju bez nasilja, život se u svim svojim oblicima raste i razvija, ne na štetu drugog. Tako nekako. Prilično utopijski, ali ako uzmaknemo na početku, odustajemo i od građenja takvog društva“.

Ovaj tekst je objavljen i zahvaljujući sufinanciranju kroz program “Europa za građane”.