Nasukani građani, voda u ušima države – kina, toaleti i galerije

Kako od (neslužbenog) uličnog toaleta može nastati ulična galerija, kako je jedno kino u medijski prostor ubacilo izraz „pljačkaška privatizacija“, kakve sve to veze uopće ima s radničkim pravima, samoupravljanjem i deindustrijalizacijom i zašto je važno zaustaviti građevinske špekulante u pokušaju privatizacije cijelih gradskih četvrti …

pitanja su to na koja se tik pred sam izmak prošle godine moglo dobiti odgovore u neformalnom izlaganju Marka Aksentijevića, beogradskog aktivista i člana kolektiva „Ministarstvo prostora“ te inicijative «Ne da(vi)mo Beograd», s dugogodišnjim iskustvom djelovanja u području kulture, urbanizma i obrane javnih dobara, a za čašu diskusije i prazničke rakije pobrinula se Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).

Varšavska, Srđ, Marjan, Muzil, Ombla, Plomin C … sve su to samo neki od «domaćih» primjera borbe građana za javna dobra, baš kao i primjeri iz daljeg ili bližeg susjedstva poput (završene) okupacije rimskog kazališta Teatro Valle ili banjalučkog «Park je naš» te srpskih «Inex filma, Ulične galerije, «oslobođenog» bioskopa „Zvezda“, «Ne da(vi)mo Beograd» … pri čemu valja reći da iako su problemi gotovo isti, a metode slične, konačne prakse nisu iste.

Okupacija kina Zvezda na Terazijama i akcije protiv velikog urbanističkog projekta Beogradu na vodi «proslavile su» (i ne samo medijski) Ministarstvo prostora i izvan granica Srbije, a riječ je o neformalnoj inicijativi grupe kulturnih radnika i aktivista u Beogradu, pokrenutoj 2012. godine. Njihova je misija da upozore na postojanje napuštenih i nedovoljno iskorištenih prostora u gradu te na mnoštvo potreba za prostorom, koji vide kao točku u kojoj se najbolje pokazuju društveni odnosi i posljedice društvenog uređenja, istaknuo je Aksentijević u svojem izlaganju.


izvor: facebook – razgovor (BRID)

O čavlima i vratima – anarhija anarhije

Pregled akcija Ministarstva prostora započeo je pričom o jednoj od prvih – «upadu u zaboravljenu i zapuštenu zgradu» nekadašnjeg Inex filma 2010. godine, koju su po principu «uradi sam» uredili s drugim aktivistima i umjetnicima, koji i dalje tamo dolaze i taj prostor ima svoj život. Premda su mislili da je riječ o državnom vlasništvu, ispostavilo se nakon nekoliko mjeseci da postoji privatni vlasnik tog nekad društvenog poduzeća, kojemu «novi alternativni kulturni centar» (barem zasad) ne smeta.

Aktivisti su, međutim, očekivali puno više problema u smislu borbe s vlastima, ali (kao što će se pokazati i u nekim drugim slučajevima) u državi koja ima sama problema sa sobom i vlastitim (ne)propisima teško je biti čak i anarhist, kako je to primijetio Aksentijević. Naime, vlast i politika ili te ignoriraju, ili gledaju kako da se i oni «utrpaju», pri čemu bi se moglo ozbiljno raspravljati što izaziva veću frustraciju.


izvor: http://ekspedicijainexfilm.blogspot.com/

A određene doze iste nije nedostajalo ni u slučaju suradnje s kolegama i poimanju «zajedničkog», naime, ispostavilo se na kraju da je priču o zajedničkom prostoru nekako spasila zima jer je trebalo srediti grijanje, a u međuvremenu su trajale višemjesečne rasprave, pregovori i dogovori oko potpune anarhije i/ili zabijanja svakog čavla, postavljanja vrata, krečenja i sličnih «prizemnih» stvari.

Sljedeća uspješna priča dolazi dvije godine kasnije, a riječ je o Uličnoj galeriji u jednom od prolaza u centru grada, dotad također zapuštenom i u funkciji neslužbenog javnog wc-a, a danas prvom javnom izložbenom prostoru takve vrste u Beogradu – uz ni manje, ni više, nego podršku Grada premda nakon mnoštva birokratskih zavrzlama, naime, nekoliko je mjeseci trebalo proći da bi se saznalo čiji je točno zid «galerije».


izvor: mikroart – facebook

(Kako i gdje) Zvjezdani trenuci Zvezde nestadoše … ili?

Međutim, akcija koja je Ministarstvo prostora «lansirala» u medije jest oživljavanje bioskopa „Zvezda“ iako je i njoj prethodilo nekoliko akcija, kojima su nastojali skrenuti pažnju na kriminalnu rasprodaju beogradskih kina. Njihov prvotni plan je bio već početkom 2014. zauzeti prostor derutnog kina Zvezda na Terazijama, no ta je nakana neslavno završila zbog, kako reče Aksentijević, loše taktike da se svim novinskim redakcijama najavi plan i prije početka njegove realizacije.

Podsjetimo, šest godina nakon što je za «smiješnu cijenu» preuzeo većinsko vlasništvo nad “Beograd filmom“ i 14 većinom kultnih beogradskih bioskopa, njihov većinski vlasnik Nikola Đivanović u nagodbi s tamošnjim Tužiteljstvom priznao je da je u privatizaciji bilo nezakonitosti. Umjesto najavljenih velikih ulaganja u njihovu adaptaciju, pet bioskopa na boljim lokacijama u gradu preprodano je jednoj kiparskoj firmi, bioskopi “Jadran” u centru Beograda i “Voždovac” završili u su pod okriljem Ivice Todorića, a građanima su preostali samo blockbusteri u multipleksima.

Pored svih problema vezanih uz malverzacije ili kako su to aktivisti nazvali «pljačkaškoj privatizaciji», nepostojanje gradskog kina koje promovira domaći autorski film te postojeći program koji je uvjetovan tržišnim vrijednostima koje nemaju veze s kvalitetom, bili su glavni razlozi okupacije odnosno oslobađanja kina Zvezda. U drugom pokušaju krajem studenog prošle godine uz grupu tamošnjih filmaša i u suradnji s publikom akcija upada je uspjela. I ovaj put se, doduše, propituju motivi pojedinih sudionika, i ne samo političara, ali određeni problem stavljen je u fokus javnosti. Premda ista ta javnost, bilo da je riječ o medijima ili građanima, gotovo da se ni ne sjeća radnika koji su ranije prosvjedovali protiv privatizacije, a ne uviđa ni nove-stare obrasce privatizacije i eto nove doze frustracije.


izvor:pokret za okupaciju bioskopa – facebook 

Priča o Beogradu na vodi koja ne drži vodu

Istovremeno, vlast se ponaša ignorantski, lopta odgovornošću i nadležnošću, niti otvara prostor za realizaciju mogućih rješenja, a u Zvezdi idu filmovi i tribine dok se Beograd navodi na vodu. Priča o arhitektonskom megaprojektu navodnog investitora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji uključuje ne samo basnoslovni luksuzni kompleks i «antenu» od 200 metara, između ostalog, i više je nego čudna kad se provjeravaju brojke, ali malo se tko time osim aktivista baš ozbiljno zamara, a navodno ionako svi znaju da to megalomansko čudo nikada ni neće biti izgrađeno, već je u pozadini nešto sasvim drugo.

Domaća stručna i zainteresirana javnost nikad nije imala pristup njegovom razvoju, niti je o njemu ikada vođena javna debata, organizirane tribine ili javnosti predočena analiza koja ga na bilo koji način opravdava, a mijenjalo se i na nevjerojatne načine zakone i propise. Vlada, međutim,  (zvuči opet tako poznato) drvi da je riječ o strateškom projektu koji će pokrenuti gospodarstvo.


izvor: pogledaj.to

Gdje su «građani u razvoju grada»?

Iako su Ministarstvo prostora i inicijativa “Ko gradi grad” uz uključivanje stotinjak stručnjaka i građana podijeljenih poslale niz stručno i pravno utemeljenih primjedbi na planirana rješenja Nacrta, a građani Gradskoj upravi predali više od tisuću pisanih primjedbi te ih više od šest sati argumentirali pred nadležnim tijelima na javnoj sjednica Komisije za planove Skupštine grada Beograda, sve su odbačene, a aktivistima je preostalo jedino ismijavanje onih koji uporno ismijavaju građane i ne misle stati. Ni jedni, niti drugi.

Novac za realizaciju ovakvih projekata nije lako naći, a davljenje u birokratskim virovima i tjesnacima izaziva mnoštvo problema jer od aktivista čini birokrate i siše energiju potrebnu za rad na terenu te kreativnu i brzu, ali i promišljenu akciju. Svjesni su tih izazova i u Ministarstvu pa sve što financijski iskonstruiraju i povuku nastoje što kvalitetnije iskoristiti ne zamarajući se previše porijeklom dok na umu imaju cilj – «samoorganiziranje grupa građana u borbi protiv sistemskih probleme u procesu koji bi trebao štititi javni interes: od netransparentnosti procedure do nedostatka mehanizama kojima se pozicije građana artikuliraju i zastupaju», a o čemu više možete pročitati u publikaciji «Građani u razvoju grada».