RH u EU: post-pristupni zamor ili post-pristupni odmor?

Europska unija kao cilj ili kao sredstvo, ima li interesa za njezinu radikalnu reformu i gdje je tu u cijeloj priči Hrvatska te kakva su njezina iskustva i očekivanja nakon prve godine članstva – samo su neke od tema kojima se govorilo na tribini «Druga godina u EU-u: od post-pristupnog zamora do novih prilika?» održanoj u zagrebačkom Novinarskom domu u organizaciji Heinrich Böll Stiftunga i Zelene Europske Fondacije.

«Još ne shvaćamo što smo zapravo postigli, ovo je faza odmora u kojoj stvari prolaze bez pažnje i reakcije», smatra politički analitičar Žarko Puhovski kojemu se stoga čini primjerenijim reći «post-pristupni odmor» umjesto «post-pristupna zamora». A pažnju bi trebalo obratiti na nekoliko stvari – priču o deficitu, institucijsku reformu, političku razini te ideologijsku situaciju. Istovremeno, Hrvatska nije po ičemu najgora u EU, štoviše, kako reče Puhovski, u nekim se stvarima pokazalo da je bila i iznad EU nivoa.

«Od Europske unije se više ne može očekivati uzor, nego direktiva, ali smatra se da Hrvatska ima institucije koje odgovaraju institucijama EU-a, dok s druge strane nije u ovlasti nikoga iz EU-a propitivati sam sadržaj rada tih institucija, a niti ne postoji neki naročiti interes. Uostalom, najbolji primjer toga je Mađarska, koja bi da nije u EU, bila izvor permanentnih skandala», podsjetio je Puhovski. Stoga, kako smatra, EU više nije ni neki «super-ego» pa se «više ne moramo ni praviti pametniji nego što jesmo», a primjer toga su događanja oko ćirilice u Vukovaru koja bi bila drugačija  da nismo u EU.

Napredak i rast – ima li napretka bez rasta?

Vesna Teršelić iz Documente nije u to baš sigurna jer «isključivost je bila tu i prije, samo se sada drugačije manifestira», a ne vjeruje ni da će EU biti neki jezičac na vagi u smislu podrške ili poticaja kad je riječ o suočavanju s prošlošću, nego to «možemo dobiti samo iz svoje vlastite energije i vlastite svijesti jer je riječ o potrebi iscjeljenja međuljudskih odnosa i važno je da vlast prestane biti zastrašena».

Da je Hrvatska potratila priliku jer «političke elite nisu shvatile da je EU sredstvo, a ne cilj», kazala je Mirela Holy iz OraH-a te upozorila i na daljnje krivo shvaćanje međunarodnih odnosa po principu prijateljstva, a riječ je o vrsti interesa: «Da bismo bili uspješni, moramo znati što hoćemo, a Hrvatska to od početka samostalnosti ne zna. Moramo imati jasno opredjeljenje kakvo društvo i država želimo biti».

Problem je, međutim, što se o nekim pojmovima ne raspravlja, naime, kako je upozorio Puhovski, stalno se govori o rastu i napretku, ali ne i o tome što možemo učiniti da bude napretka, a da to nužno ne bude ekonomski rast: «Svi su za naprijed, samo nitko ne zna što je to».

Doduše, kako je kazao Vedran Horvat iz ureda Heinrich Böll Stiftunga, određena napetost postojala je prije referenduma o ulasku u EU, a ona postoji i dalje i pritom nije riječ samo o stvarima koje se tiču (ne)iskorištavanja EU-fondova, no istovremeno vlada neka ravnodušnost. Ipak, «nije to samo samo hrvatska specifičnost, riječ je o paneuropskom fenomenu. Nitko nije zainteresiran ni za izlazak iz Europske unije, niti za njezinu radikalnu reformu, nego bi «we don’t care» bio nekakav prevladavajući stav. EU sve više (p)ostaje elitistički projekt iako nikada nije ni bio popularan ili populistički”, smatra politolog Dejan Jović. 

Plivanje ili plutanje u moru “neproduktivnog očaja”?

Podsjetio je i da su se ljudi bojali da će živjeti lošije što se sada iz ove perspektive i čini, a opet još se uvijek jako dobro sjećaju vremena rata i zato je teško očekivati neke masovne prosvjede. No, zato imamo, kako je upozorio filozof Srećko Horvat, regres u Hrvatskoj u smislu vraćanja na teme iz 90-ih umjesto da se bavimo pitanjem kako očuvati socijalnu državu. Ipak, on smatra da «prosvjede (i ne samo u RH) već imamo, ali oni možda nisu ono što zamišljamo». Puhovski, međutim, vidi «neproduktivan očaj» kojemu je potrebno obrazovanje, a ne plitko kanaliziranje.

Kad je riječ o međunarodnim odnosima, Jović upozorava da se Hrvatska s tim ima problema i ne snalazi se, naime, uvijek se postavlja pitanje malih zemalja, a i treba naći nišu u kojoj se može biti prepoznatljiv, no u slučaju Hrvatske često pitanja vanjske politike imaju destabilizirajući efekt na unutarnju politiku: «Hrvatska ne može razriješiti niti jedan problem Balkana i od njega treba «bježati» koliko je to moguće, ali to nije moguće dok s druge strane dimenzija Mediterana ima nekoliko prednosti i važna je te bi zbog ekologije mogla biti niša za Hrvatsku».

Kako smo od sna došli do noćne more?

U međuvremenu, u Hrvatskoj je na djelu tehnokratski neoliberalni klijentelizam, smatra Paul Sttubs sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, koji upozorava da smo «od sna došli do noćne more, naime, nekad smo imali američki san plus nešto malo socijale, a danas imamo samo američku noćnu moru bez socijalne države. Rasprave se odvijaju u zatvorenim tehničkim grupama bez korespodencije».

U cijeloj toj priči poseban problem su mediji koji bi trebali biti posrednici, a ne ispunjavaju tu ulogu kao i nepostojanje unutarstranačke demokracije ili činjenica da se na izborima mogu kandidirati ljudi koji su počinili ratne zločine, upozorila je Jelena Berković iz GONG-a, koja je kao dodatan izazov postavila i priču o organizacijama civilnoga društva koje u novim uvjetima muku muče s financiranjem zbog čega se umjesto da budu aktivisti, pretvaraju u birokrate.