«Žensko pitanje i antifašizam uoči Drugog svjetskog rata»

Što znamo o prvoj generaciji žena na ovim prostorima koje su masovno sudjelovale u javnom i političkom životu i ostavile velik utjecaj na društvo i generacije nakon njih – odgovor na to pitanje uz mnoštvo novih ili bolje reći šire aktualiziranih informacija nastoji dati «Ženski antifašistički Zagreb» – projekt Centra za ženske studije pod vodstvom Barbare Blasin i Igora Markovića, a u sklopu kojega su prošle subote održana tribina i otvorena izložba, koju možete pogledati do 9. prosinca u Galeriji Nova.

Prateći povijest ženskih pokreta i otpora žena Zagreba fašizmu, nakana je predstaviti razdoblje Drugog svjetskog rata iz antifašističkog diskursa što kronološki prati i dokumentarna izložba, čija «vremenska crta» (sjećate se udžbenika iz povijesti) pokazuje da su žene na ovim prostorima aktivne već od kraja 19. stoljeća. Najprije kroz razna humanitarna i filantropska udruženja, a potom i kroz političke pokrete i stranke pa sindikalne i strukovne udruge te naposljetku i feministička udruženja i časopise, a sve to uz, čak i za današnje pojmove, impresivnu povezanost i suradnju ne samo na državnoj, nego i na međunarodnoj razini, kroz primjerice Međunarodnu alijansu za žensko pravo glasa te Međunarodnu konferenciju za razoružanje.

Poznato je, premda se često zaboravlja kao i štošta drugo vezano uz antifašističko naslijeđe, da su u antifašističkom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovale mnoge žene čemu je prethodilo i njihova ranija, a posebno međuratna borba za politička, radna i obrazovna prava te snažno pacifističko antiratno zalaganje.

Zanimljiv pregled ženskih pokreta međuratnog i ratnog razdoblja kroz, ali i ne samo, «žensku štampu» u vidu časopisa Ženski pokret, Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza i Žena danas dala je Gordana Stojaković, čiju «Crticu o feminističkoj istoriji Grada Zagreba (1919 – 1940)» možete u cijelosti pročitati ovdje na portalu pravonarad.info Stojaković je u više navrata istaknula razliku između ženskih i feminističkih organizacija s obzirom na borbu za politička prava žena, istaknuvši pritom Miru Kočondu Vodvaršku kao jednu od značajnih feministkinja između dva rata te žensku borbu protiv otpuštanja žena u kojoj se zahtjevalo da kriterij otpuštanja treba biti samo (ne)sposobnost, a ne spol.

Kako se neke stvari nikad ne mijenjaju … 

S obzirom na današnje (ne)prilike, mučno je ustanoviti da se u nekim stvarima malo toga promijenilo pa tim još jače zveče davno izrečene riječi Angeline Mojić Ivanović na koje je podsjetila Stojaković: «Vladi i kapitalu nije važna žena koja je u kući, samo im smeta žena koja je u svijetu rada. Nju žele vratiti u kuću jer je tada njen rad nevidljiv i ne moraju ga platiti.»

Na sličnost tadašnje situacije i reprize sve snažnijeg ugrožavanja radničkih, posebno ženskih prava, upozorila je na tribini i prekaljena sindikalka Jagoda Milidrag Šmid, podsjetivši da «ženskoj borbi očito nema kraja i da je tu zapravo riječ o elementarnim principima ljudskosti – o jednakosti i pravdi». Štoviše, ženama ni u sindikate nije oduvijek bio dopušten ulazak premda im je bilo dopušteno štrajkati i pomagati radnicima, a često su bile i uhićivane. Povijest ispričana ljudskim riječima zaboravila je i na velik broj i ulogu žena koje su stradavale u antifašističkom pokretu, a Milidrag Šmid je pritom podsjetila i na demoniziranje antifašistkinja 90-ih tijekom kojih su mnogim ulicama i školama promijenjena imena.

Što (ni)su žene od borbe za jednakost i pravdu sačuvale?

Velik utjecaj na razvoj ženskog pokreta imao je ulazak komunistkinja pri čemu je, kako su podsjetile Stojaković i Blasin, došlo do raskola između feministkinja i omladinki zbog načina rada. O studentskom pokretu za vrijeme i neposredno nakon Španjolskog građanskog rata izlagao je povjesničar Vjeran Pavlaković, profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci i autor knjige (zasad bez hrvatskog prijevoda) «The Battle for Spain is Ours» o političkim podjelama u Hrvatskoj tijekom Španjolskoga građanskog rata. Govoreći o sukobima između antifašista i frankovaca naglasio je da da se nije radilo isključivo o studentima pripadnicima Komunističke partije, nego i o brojnim članovima ili simpatizerima Hrvatske seljačke stranke.

Iako su antifašizam i studentski pokret u Zagrebu samo jedan dio tog Pavlakovićeva istraživanja, u njemu se vidi snažna organiziranost studenata i studentica kroz različite klubove i udruge, a oko 16 žena, među njima i Lea Kraus, jedinu dobrovoljku u Španjolskom građanskom ratu iz Zagreba, uključilo se u prikupljanje različitih resursa za borce iskazavši i tako svoj doprinos borbi za jednakost i pravdu suprotstavljajući se fašizmu.

Ono što su mnogi odmah zamijetili jest pitanje i potreba za raspravom što su žene od te borbe sačuvale, a što izgubile i kako mogu iskoristiti ta iskustva, a dio odgovora zasigurno bi se mogao čuti i na jednoj drugoj tribini u organizaciji inicijative «Svi mi za Hrvatsku svih nas» o ženskom mirovnom aktivizmu u Hrvatskoj i regiji pod nazivom «Žensko ne ratu, nasilju, isključivanju 90-ih», koja će uz prateću izložbu biti održana u sklopu 19. Human Rights Film Festivala.


Ovaj tekst je objavljen i zahvaljujući
sufinanciranju kroz program “Europa za građane”.