“Sigurnost djece (ni)je moj posao?”

Batina je iz raja izašla – kaže stara izreka, a tek neki će dodati  – da je valjala, tamo bi i ostala. No, čini se da tako ne misli gotovo polovica mladih i trećina roditelja koji ne znaju da je u Hrvatskoj tjelesno kažnjavanje zakonski zabranjeno. Štoviše, gotovo 40 posto mladih izjavilo je da će kao roditelj koristiti tjelesno kažnjavanje kada dijete to zasluži, a što ukazuje na to da mladi nisu pripremljeni za pozitivne oblike roditeljstva – upozoreno je na okruglom stolu „Sigurnost djece (ni)je moj posao?“ u organizaciji udruge roditelja „Korak po korak“, koja je u okviru projekta „Osnažimo pravo djece da budu sigurna“ tijekom proteklih mjeseci na oko 6.000 ispitanika provela opsežno istraživanje o poznavanju i primjeni propisa o pravu djeteta na sigurnost.

Zabrinjava i činjenica da su mladi ocijenili da poneki šamar neće ugroziti razvoj djeteta te navode da je najveći broj roditelja barem jednom u životu fizički kaznio dijete. No, nije tu kraj zabrinjavajućim podacima, naime, čak oko 30 posto ispitanih stručnjaka u školama i dječjim vrtićima ne znaju da ih u Hrvatskoj zakon obvezuje na prijavu kršenja djetetovih prava, dok je svim ispitanicima zajedničko nepovjerenje u sustav i provedbu propisa i zakona. Pokazalo je to istraživanje koje je udruga „Korak po korak“ provela u partnerstvu s udrugama Alfa Albona iz Labina, Feniks iz Dubrovnika, Portal Alfa iz Belišća i U.Z.O.R. iz Rijeke te u suradnji s Istarskom županijom i gradovima Dubrovnikom, Belišćem, Labinom, Rijekom i Zagrebom na području Dubrovačko-neretvanske, Osječko-baranjske, Istarske i Primorsko-goranske županije te Grada Zagreba.

Kome su batine išta dobro donijele?

Rezultati istraživanja predstavljeni su u okviru projekta „Osnažimo pravo djece da budu sigurna“ u sklopu kojega se, kako je istaknula njegova voditeljica Marina Trbus, provode brojne aktivnosti kojima je cilj jačanje prava djece da budu sigurna od nasilja. Pritom glavnu ulogu imaju otvaranje i jačanje dijaloga svih uključenih u zaštitu prava djece, od lokalnih udruga preko lokalnih i regionalnih uprava do javnih institucija i pružatelja usluga. „Okosnica projekta je upravo ovo  istraživanje, a dobiveni rezultati nam pokazuju da je nužno ojačati ulogu institucija, ali ne samo kroz slovo na papiru. Bitna je konkretna provedba propisa i zakona, kao i snažnija edukacija mladih, roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika o njihovim pravima i obvezama koje se tiču zaštite djece od nasilja, ali i međusobne suradnje svih dionika u sustavu zaštite“.

Pritom ohrabrujuće djeluju podaci o čak 64 posto srednjoškolaca koji u svojim školama pronalaze prostor u kojem mogu razgovarati s osobom od povjerenja čime su dali do znanja kako je nužno nastaviti razvijati resurse u školama koji mogu i trebaju imati značajnu ulogu u prevenciji nasilja. Mladi su, naime, ocijenili da je njihova okolina sigurna, no istovremeno je više od 30 posto njih izjavilo kako smatraju da je većina njihovih vršnjaka doživjela fizičko nasilje u obitelji, a više od 36 posto da su njihovi vršnjaci doživjeli nasilje od svojih vršnjaka, čime su pokazali da se njihova granica tolerancije prema nasilju i onome što smatraju nasiljem spušta.

Kad ih se pak pita što bi moglo pomoći u borbi protiv nasilja, mladi najčešće navode „da me roditelji prestanu tući i maltretirati“ odnosno „da roditelji koji zlostavljaju djecu dobiju kaznu i da to više ne rade“, čime šalju jasnu poruku da žele da njihova okolina prepozna kad je dijete žrtva obiteljskog nasilja i pomogne mu.


izvor: Korak po korak

U slučaju roditelja zabrinjava činjenica da je tek svaki peti roditelj u istraživanju sudjelovao u nekom obliku edukacije o nasilju tijekom protekle godine, a i nemaju previše povjerenja u sustav. Naime, više od polovice njih je izjavilo kako smatraju da nakon prijave nasilja, počinitelj neće biti primjereno kažnjen pri čemu gotovo 40 posto smatra da sustav neće zaštititi dijete od daljnjeg nasilja.

Povjerenje u podršku sustava nemaju ni stručnjaci u školama pa ni ne prijavljuju nasilje nadležnim institucijama, između ostalog i zato jer smatraju da će posljedice prijave biti štetnije od posljedica nasilja te da će time nanijeti djetetu više štete, nego koristi, a i strahuju od komplikacija sa sudom. Primjerice, stručnjaci u vrtićima ocijenili su nedostatnima svoja znanja o procedurama te svojim obvezama nakon prijave nasilja, o postupcima s nasilnim roditeljima te o tome kako educirati djecu da se zaštite od nasilja.

Zaključno gledajući, rezultati istraživanja provedenog s ključnim dionicima u zaštiti i promociji prava djece (centri za socijalnu skrb, zdravstvo, policija, pravosuđe, alternativna skrb, organizacije civilnog društva, mediji, lokalna samouprava) ukazali su na tri skupine problema vezanih uz zaštitu djece od nasilja. S jedne strane nedostatak propisa, a s druge istovremeno njihova hiperprodukcija, nedostatak stručnih kadrova, nemoć sustava, nedostatak sankcija i često neprijavljivanje nasilja. K tome, kod jednog od ključnih aspekata učinkovitosti sustava zaštite djece od nasilja – suradnje među institucijama – utvrđeno je da „nema strategije, nego svatko radi na svoju ruku“ zbog čega se sve na kraju prelama na leđima onih koji su to najmanje zaslužili – djece“.

Okrugli stol održan u Zagrebu, a istraživanje će biti predstavljeno i diljem Hrvatske, kao i izdan priručnik, iznjedrio je neke ključne preporuke za uspješniju primjenu propisa i zaštitu djece od nasilja –  potrebna je sustavna edukacija svih dionika uz uključivanje roditelja u edukativne aktivnosti i izgradnju partnerskog odnosa roditelja i stručnjaka, kao i uspostavljanje učinkovitijih institucionalnih mehanizama međusektorske i međuresorne suradnje kako bi se izbjeglo nepovjerenje među sustavima i dodatna viktimizacija djece i obitelji. Sve aktivnosti trebaju biti i evaluirane, a primjere dobre prakse treba poticati i podržavati uz suradnju i partnerstvo s udrugama.