EU izbori – EUropi samo građani mogu dati dušu

????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

„Danas je Europa pretilo tijelo koje ima previše članova, a nema dušu“, upozorava Pascal Bruckner, francuski filozof i književnik, tvrdeći da Europa, osim kao prazna katedrala, ne postoji. Stara je dama „umorna, nedostaje joj energije, samopouzdanja i jedinstva“, a europski građani premda u istom okviru, sve se više unutar njega sudaraju, umjesto da ga pokušavaju proširiti ili iz njega izaći.  No, jedna od dobrih prilika za izradu putokaza pruža se uoči „europskih izbora“ – valja se samo opremiti obilnim zalihama strpljenja i upornosti. Naposljetku, kako god bilo – „dušu“ Europi ne može dati nitko osim njezinih građana.

„Djeluj, biraj, utječi“ – slogan je koji bi trebao aktivirati građane da na izbore za zastupnike u Europskom parlamentu potkraj svibnja izađu u što većem broju i tako institucijama Europske unije osiguraju što jači legitimitet. Međutim, građani su pasivni jer su razočarani u politiku, ali i u društvo u kojem je gotovo nestalo solidarnosti, pa ne čudi da im rastrganima u borbi za golo preživljavanje ne ostaje previše vremena za aktivno uključivanje u procese donošenja odluka tamo gdje je ono moguće. S obzirom na to, ne čude brojke koje iz izbora u izbore pokazju sve niži odaziv.


Izvor: gong.hr – klikni za povećanje ovdje

Mogu li građani vjerovati da je demokracija igra vrijedna igranja?

„Ako za sve veći broj naših sugrađana suštinsko pitanje postaje ono gole egzistencije, to ne ostavlja prostora za politički i građanski angažman. Ukoliko do mobilizacije ipak dođe, kontekst rastućih nejednakosti povoljan je prije svega za razvoj isključivih i autoritarnih politika, za etiketiranje Drugoga: etničkog drugoga, stranca, manjinske skupine. O tome svjedočimo diljem Europe pred nadolazeće EU izbore – gubitnike ekonomske globalizacije se učinkovito mobilizira na ksenofobnim i anti-imigrantskim identitetskim platformama. Emancipatorna praksa s druge strane zahtijeva da se ljudima osigura egzistencijalna sigurnost i ljudski dignitet. Tek tada možemo zaista koristiti svoja politička i građanska prava  u izgradnji zajednice u kojoj kolektivno suodlučujemo o društvenim ciljevima“, piše Daniela Dolenec, koordinatorica Grupe 22, zazivajući „Dašak utopije, hitno!“, a o čemu je ova kritička istraživačica koja zagovara demokratizaciju i održivost, govorila već i ranije u intervjuu „Vrijeme za napuštanje demokratske naivnosti i traženje alternativa“.

No, je li alternativa da Europska komisija, kako bi ojačala svijest građana o njihovim pravima i potaknula ih na sudjelovanje u političkom i društvenom životu Unije, jednu godinu, i to baš onu uoči izbora, proglasi godinom građana? Ili da kroz Europsku građansku inicijativu građani prikupe najmanje milijun potpisa iz barem sedam država članica i Komisiji upute prijedlog za donošenje europskog zakonodavstva o nekom pitanju u njenoj nadležnosti? Pri čemu valja imati na umu da Komisija nije dužna prijedlog i usvojiti. Možda bi bilo pretjerano reći da je to pucanj u vlastite noge, ali sigurno otvara raspravu o smislenosti takvih instrumenata jer vrlo lako mogu biti doživljeni kao sredstvo zavaravanja, a na te otvaranja.

Tim više jer se demokratski deficit, između ostalog, očituje upravo kroz nedovoljnu povezanost građana s institucijama i politikama EU-a uz istovremeno sve veću prazninu između građana i njihovih nacionalnih vlasti. Međutim, ono što je bitno u svakom slučaju jest da građane treba informirati i educirati kako bi mogli biti aktivni i sami poticati promjene, uključujući primjerice i reviziju Lisabonskog ugovora u smjeru jačanja EU kroz elemente participativne demokracije.

U međuvremenu, premda to nije samo „domaći“ problem, i dalje je upitno koliko su hrvatski građani (bilo samoinicijativno i/li od strane vlasti, a imajući na umu izostanak građanskog obrazovanja) informirani i pripremljeni za sudjelovanje u životu Unije, i to ne samo kada su izbori u pitanju. „Ukupno gledano, nešto manje nego što su informirani i pripremljeni za prava i odgovornosti sudjelovanja u demokratskom životu uopće, a takav je rezultat, da pomalo rezignirano zaključimo, prilično teško postići. Bilo bi prejednostavno i netočno kazati da su od početka pristupanja potpuno izostale tzv. „inicijative odozgo“, jer nekim se aktivnostima bivšeg Ministarstva za europske integracije, medija i nevladinih organizacija, doista nema što prigovoriti“, upozorava sociolog Renato Matić, kojeg smo zamolili i za osvrt na anketu za potrebe ovoga teksta provedenu među građanima „na cesti“, koje smo pitali neke osnovne i prilično jednostavne stvari, a evo što su nam odgovorili:


Izvor: EPA

Znate li kada se održavaju izbori za zastupnike u Europskom parlamentu?
Marica (76): Nekada u svibnju, ne znam točan datum.
Vladimir (24): Znam da su se održavali prošle godine, ali ne znam kada će se održavati sljedeći, vjerojatno ubrzo.
Iva (26): ne znam ništa vezano za politiku.
Nina (32): Nemam pojma, niti ne zanima.
Tomislav (54): Drugi vikend u svibnju.
Gordan (43): Krajem svibnja.
Marko (36): Za mjesec dana.
Miodrag (80): U svibnju.
Željko (42): U ožujku.
Marina (50): 25. Svibnja. 

Znate li koliko Hrvatska trenutno ima zastupnika u Europskom parlamentu?
Marica (76): Mislim da ih je 11.
Vladimir (24): Ima ih šest ili sedam.
Iva (26): Ne znam, mislim da ih je desetak … u svakom slučaju previše jer ništa korisno ne rade.
Nina (32): Ne znam.
Tomislav (54): Imamo 12 zastupnika.
Gordan (43): Imamo 12 zastupnika.
Marko (36): 15.
Miodrag (80): Mislim da ih ima10 , ali se ne mogu sjetiti ni jednog.
Željko (42): Imamo šest zastupnika.
Marina (50): Imamo 12 zastupnika.

Znate li tko su oni i što rade u Europskom parlamentu?
Marica (76): Ruža Tomašić, Picula, Mimica, Ingrid Antičević. Ne znam što su konkretno radili.
Vladimir (24): Ruža Tomašić, Biljana Borzan, Plenković
Iva (26): Ruža Tomašić
Nina (32): Ne znam niti jednog zastupnika, samo pametuju tamo, a ni engleski ne znaju
Tomislav (54): Ruža Tomašić, Ivo Stier, znam da su četiri zastupnika iz SDP-a, ali ne znam im imena. Ništa nisu radili, kao i svi političari.
Gordan (43): Stier, Šuica, Picula, Ruža Tomašić, Vuljanić, žena od Jakovine
Marko (36): Ne mogu se sjetiti ni jednog imena.
Željko (42): Andrej Plenković, Ruža Tomašić
Marina (50): Dubravka Šuica, Ruža Tomašić, Andrej Plenković, Tonino Picula, Sandra Jakovina, Biljana Borzan


Izvor: http://www.delhrv.ec.europa.eu

Što znate o Europskoj uniji i Europskom parlamentu?
Marica (76): Ja se u politiku uopće ne miješam, pa tako ni ne znam ništa o Europskoj uniji.
Vladimir (24): O Europskom parlamentu ne znam ništa, a o Europskoj uniji nešto općenito, ima 27 članica, neki su dijelovi bogatiji, neki siromašniji.
Iva (26): Gotovo ništa.
Nina (32): Ne zanima me to.
Tomislav (54): Europska unija ne valja, trebali bi ju ukinuti.
Gordan (43): Smatram se dobro informiranim o Europskoj uniji. Mislim da bi svaki urbani građanin trebao znati barem osnovne stvari o funkcioniranju Europske unije.
Marko (36): Smatram da nisam dovoljno informiran o EU, ne znam puno, ali veći je problem što ljudi koji trebali biti informirani i koji rade na pozicijama na kojima bi trebali znati ponešto o EU i njenim institucijama, nisu informirani.
Miodrag (80): S obzirom da sam dio svojeg radnog vijeka proveo u Bruxellesu, smatram da dosta toga znam o EU i njenim institucijama, ali obični građani, koji nisu direktno vezani za politiku znaju premalo toga.
Željko (42): Smatram da znam neke osnovne stvari o Europskoj uniji, ali ništa detaljno.
Marina (50): Znam dosta toga o Europskoj uniji, ali zato što me to zanima i sama se o tome informiram. Smatram kako naše vlasti nisu učinile dovoljno da informiraju svoje građane o EU, niti o onome što će nam ulazak u EU donijeti.

Kako doživljavate Europsku uniju i Europski parlament?

Marica (76): Mi sami sebi moramo pomoći jer ako si sami ne pomognemo, nitko drugi nam ne može pomoći.
Vladimir (24): Smatram da su ostale zemlje članice pravno puno jače od nas, osim onih zemalja koje su slučajno pustili unutra, poput Bugarske i Rumunjske, kako Rusija ne bi imala utjecaj na njih, ali o samim institucijama ne znam gotovo ništa.
Iva (26): Smatram da naši ljudi tamo samo sjede uzalud i ubiru novce.
Nina (32): Institucije Europske unije bi nam mogle pomoći kada bi mi to htjeli, ali s obzirom na ljude kakvi nam vode državu, nijedna pomoć nam neće biti od prevelike koristi.
Tomislav (54): Protiv Europske unije sam, jer smatram da nas samo maltretiraju, uvode neke svoje gluposti, a nas uopće ne pitaju. Hrvatskoj ne treba EU jer imamo sve što oni nemaju.
Gordan (43): Na institucije EU gledam kao na institucije prema kojima bi se trebalo ravnati, bilo u zakonodavnom smislu, bilo u regulativi koja se treba provoditi. Nažalost to još uvijek postoji samo kao virtualni instrument, ali nadam se da će se polako i naše institucije početi prilagođavati.
Miodrag (80): Mogu nam biti od velike pomoći, ako ćemo mi sami biti spremni prihvatiti njihovu pomoć.
Marina (50): Nama je Europska unija još uvijek vrlo apstraktan pojam, još uvijek nismo svjesni što nam članstvo u Europskoj uniji donosi i kako nam institucije Europske unije mogu pomoći.

Mislite li da je Vaš glas vrijedan, ne samo u slučaju izbora, nego i u drugim stvarima vezanima za EU?
Marica (76): Mislim da mi ne možemo na ništa utjecati, jer političari ionako donose odluke kako hoće.
Vladimir (24): Iako u pravilu izlazim na svake izbore, realno gledano, smatram da ne može ništa osobito promijeniti.
Iva (26): Kada bi se obični građani udružili i bili zajedno, možda bi se i moglo nešto promijeniti.
Nina (32): Smatram da moj glas ne može ništa promijeniti, jer ljudi ne žele da im se pomogne. Ljudi se ne žele trgnuti iz svojih udobnih stolica i izaći van pokazati svoje nezadovoljstvo. Očito svima odgovara ovakva situacija jer se nitko ne buni.
Tomislav (54): Ako se nađe puno pojedinaca, onda može nešto značiti i nešto se promijeniti.
Gordan (43): Ako ste svjesni činjenice da vaš glas može nešto promijeniti, onda može, ali još uvijek ne postoji kritična masa u Hrvatskoj koja je svjesna toga.
Marko (36): Mislim da glas običnih građana ne znači ništa, zato što smo mi premala zemlja u odnosu na EU, niti se nas išta pita.
Miodrag (80): Uvijek. Glas običnih građana može puno značiti, ako je takvih glasova mnogo.
Željko (42): Moj glas, nažalost, ne može utjecati na ništa.
Marina (50): Ako se puno glasova građana nađe zajedno, onda je moguće postići da se čuje što oni imaju za reći.

Kako gledate na situaciju u Hrvatskoj nakon što je pristupanja EU – što se promijenilo i što očekujete u budućnosti?
Marica (76): Trebalo bi se nešto promijeniti u budućnosti, ali to ovisi o nama. Ne može nam Europska unija pomoći ako mi sami sebe ne discipliniramo.
Vladimir (24): Moji roditelji imaju privatnu informatičku tvrtku pa je nama vrlo interesantno da možemo sudjelovati na stranim tržištima. Značajno je lakše izaći na ta tržišta nego prije. Mislim da je u ovom trenutku za ovu državu to i najvažnije.
Iva (26): Navodno bi nam trebalo biti bolje, u pogledu posla, plaća, školovanja, ali pomaka kod nas nema, samo je sve gore.
Nina (32): S obzirom na uvjete u kojima smo ušli u EU, ne vjerujem da će nam biti bolje jer smo ušli u lošim uvjetima, zapravo ne zadovoljavamo te uvjete, iako mi se EU kao koncept čini dobrim.
Tomislav (54): Nakon ulaska u Europsku uniju je samo postalo gore, a za to su krivi naši političari koji slušaju EU koja diktira što treba napraviti. Nadam se da će EU propasti i onda nas čeka svjetlija budućnost.
Gordan (43): Možda smo svi više očekivali, ali tek kad ćemo se početi mentalno mijenjati onda znamo da smo na pravom putu. Ne treba nam nitko ništa mijenjati, mentalno se ljudi moraju mijenjati, u smislu usluga, birokracije i našeg odnosa prema radu.
Marko (36): Nisam bio za ulazak Hrvatske u EU, a nama će bez obzira na EU biti bolje, ali za nekih 20 godina.
Miodrag (80): Ništa se još nije promijenilo. Stvari se trebaju promijeniti kod nas, još uvijek se nije puno toga promijenilo, ali je pred promjenom. Privatni sektor mora dobiti svoje mjesto u društvu, HGK se mora odvojiti od politike. Potrebna nam je hitna decentralizacija kako bi se stvari pokrenule na bolje.
Željko (42): Apsolutno se ništa nije promijenilo, a projekcije za budućnost su loše ako pogledamo ostale članice Europske unije, čije su ekonomije pale nakon ulaska u EU.
Marina (50): Promijenilo se puno toga, nažalost na gore, ali to nema direktne veze s EU već s nesposobnošću političara koji vode ovu zemlju. Nadam se da će u budućnosti EU pritisnuti naše političare da naprave nužne promjene u ovom društvu kako bi se pokrenulo gospodarstvo i kako bi nam svima bilo bolje.

Premda ovdje nije riječ o stručnom reprezentativnom istraživanju, dobiveni odgovori pružaju određenu sliku, koja ne ohrabruje, pogotovo kad se uzme u obzir da ni predstavnici različitih vrsta javnosti ne pršte optimizmom, o čemu ćemo također pisati u sljedećim tekstovima, a Matić smatra:„I u ovom se slučaju prejakom pokazala sinergija ukupnog totalitarnog naslijeđa i autoritarne svijesti, koja osim velikog deficita demokratske inicijative samih građana, uporno obnavlja i organiziranu namjeru od strane političkih elita, da prostor koji ih dijeli od većine populacije ostane dovoljno širok i prazan“.

No, nije sve izgubljeno ili je u najmanju ruku preuranjeno reći da jest, jer iako je jasno s obzirom na brojna ograničenja s kojima se susrećemo u stvarnom svijetu, da je savršeni demokratski sustav teško ili čak i nemoguće stvoriti, ipak je riječ o „idealu na temelju kojeg usmjeravamo svoje napore“, kako ističe jedan od najvećih teoretičara demokracije 20. stoljeća, američki politolog Robert Dahl, a Matić zaključuje: „Koliko god da je prisutan, taj isti demokratski deficit u EU, još je uvijek nedostižan prag demokracije u našem društvu. Koga od nas uistinu zabrinjava način na koji kandidati za zastupnike u domaćem i u EU parlamentu, uopće dolaze na liste? Dokle god prihvaćamo da nam stranački lideri nameću „naše zastupnike“, koji će potom zastupati „naše interese“, i dokle god svesrdno podržavamo privid demokracije, u kojemu se naše pravo otvara i zatvara u jednom jedinom izbornom danu, a sve ostale dane imamo samo dužnost sve to uredno plaćati i na ništa ne utjecati, živjet ćemo u nedostižnom demokratskom deficitu. Ipak, ne smije se zaboraviti neiskorišteni potencijal, a to je da baš svatko od nas može preuzeti ulogu demokratski zainteresiranog društvenog aktera, i tako postati nezaobilazan faktor u demokratskom odlučivanju“. 

Ovaj tekst drugi je u nizu tekstova iz serije «EU izbori – prva stepenica u smanjenju demokratskog deficita EU», koja se, kao što joj i naslov kaže,  bavi time kako izbori za zastupnike u Europskom parlamentu (EP) mogu pridonijeti smanjivanju demokratskog deficita Europske unije u smislu jaza između otuđenih građana i „birokratiziranog EU čudovišta”. Projekt serije novinarskih tekstova, koje se izvorno objavljuje na neprofitnom portalu www.gong.hr, podržalo je Ministarstvo kulture.

Propustili ste – pročitajte:
DEMOKRATIZIRANJE DEMOKRACIJE – EU izbori – vizija za budućnost i/li rušenje mita?