Šnicle, škola, ljubav – „male“ odluke koje život znače

Zagreb, 24.02.2014 - Okrugli stol u organizaciji Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, Udruge za samozastupanje i GONG-a s temom: "Institut skrbništva u kontekstu novog Obiteljskog zakona". foto FaH/ Denis CERIÆ /dc

Pružanje podrške u samostalnom odlučivanju i kontrolni mehanizmi sustava skrbništva ključni su elementi u dugoročnom procesu izmjene postojećeg sustava koji bi sve više trebao ići u smjeru promicanja poštivanja i zaštite ljudskih i građanskih prava osoba lišenih poslovne sposobnosti, istaknuto je u raspravi na okruglom stolu „Izmjene sustava skrbništva u Prijedlogu Obiteljskog zakona“, koji su povodom izmjena toga zakona pred kojim je drugo čitanje u Saboru organizirali Udruga za samozastupanje, GONG i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom pod pokroviteljstvom saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku.

„Riječ je o vrlo važnoj i aktualnoj temi i današnji skup vidim kao nastavak konstruktivne rasprave čiji je cilj promicanje i zaštita građanskih i ljudskih prava osoba lišenih poslovne sposobnosti. Naime, dosadašnja situacija nije bila zadovoljavajuće rješenje i potrebno je poboljšati zakonske odredbe koje se odnose na skrbništvo. Osobno smatram da novi zakon donosi kvalitetnu reformu koja bi u najvećoj mogućoj mjeri mogla unaprijediti sustav i otkloniti brojne prepreke. Nije dobro da čak oko 16.000 osoba bude lišeno poslovne sposobnosti i treba voditi računa o kriterijima te sudskoj praksi“, kazala je Romana Jerković, predsjednica Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku.

„Prijedlog Obiteljskog zakona predstavlja velik iskorak i svjesni smo da promjene u sustavu poslovne sposobnosti i skrbništva nisu malen korak, kao i da ne postoji sustav koji se može samo prepisati, već je važno uzeti u obzir i kulturološku situaciju  tim više jer je riječ o jednom od temeljnih prava i reperkusije se odnose na mnoge aspekte života. Neće ovo biti ni proces promjena koji se može odraditi odjednom i samo jednim zakonom, ali smatramo da je drugo čitanje dobra prilika za raspravu o mogućim izmjenama trenutnog modela skrbništva, potencijalnim opcijama i primjerima dobre prakse te o pretpostavkama za modele podrške u odlučivanju i konkretnim preporukama. Naime, nije čovjeku s intelektualnim poteškoćama dovoljno samo dati mogućnost da samostalno odlučuje, nego mu treba osigurati i podršku – u suprotnome to je kao da ste čovjeku u kolicima rekli da se popne uz deset stepenica“, poručio je Damjan Janjušević, izvršni direktor Udruge za samozastupanje.

Brzinom od 200 svjetlosnih godina …

„Ovo je svakako tema o kojoj bi trebalo više raspravljati i moram reći da je radna skupina za izradu Zakona bila u pomalo teškoj situaciji, naime, s jedne su strane bile udruge koje su predlagale promjene koje idu i 200 svjetlosnih godina unaprijed dok s druge strane postoji otpor centara za socijalnu skrb, vještaka i sudova kojima je i ova previše. Međutim, bit će važno pažljivo primjenjivati nove odredbe u prijelaznom  razdoblju i u tom smislu Ministarstvo socijalne skrbi i mladih već je organiziralo centre za edukaciju u cijeloj Hrvatskoj, a sada ostaje pitanje kako to učiniti s vještacima i sudovima“, istaknula je Ivana Milas Klarić, docentica na Katedri za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i članica radne skupine za izradu izmjena Obiteljskoga zakona.

Kao najznačajnije novine u Zakonu, između ostalog, izdvojila je ukidanje potpunog lišavanja poslovne sposobnosti te anticipirane naredbe (pravni dokument u kojem osoba, dok je sposobna za rasuđivanje, izjavljuje svoju volju o tome što želi da se s njom događa kad više ne bude mogla odlučivati za sebe, odnosno ako izgubi poslovnu sposobnost, ako se razboli, ne bude pri svijesti ili koga želi za skrbnika ako ostane bez poslovne sposobnosti), te je podsjetila da je Njemačka na izmjeni svojega skrbničkog sustava radila 30 godina. „Željena promjena bila bi velika, ali bi značila i izmjenu nekih drugih propisa jer bi zahtijevala potpunu promjenu sustava“, upozorila je Milas Klarić.

O važnosti zlouporaba te preporuka za dosljednu primjenu uz uvođenje dodatnih zaštitnih mehanizama, govorila je Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, koja je naglasila važnost reforme skrbništva u smjeru odlučivanja uz potporu u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. „Na tragu Konvencije se apsolutno govori o pravu na samoodređenje koje bi trebalo dokinuti depersonalizaciju i segregaciju ovih osoba, a inače nedostaje kontrola slušaju li skrbnici svoje štićenike ili ih usmjeravaju prema onome što njima odgovara“, upozorila je Daniela Bratković, profesorica s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, naglasivši poštivanje dostojanstva svake osobe i njezina prava na autonomiju i donošenje odluka koje se tiču njezina života ili sudjelovanja u odlučivanju kada ih ne može sama donijeti.

Da mnogi od skrbnika niti ne poznaju svoje štićenike što nije u skladu sa Zakonom, upozorila je Neda Miščević, predstavnica Udruge za inkluziju, koja i sama ima 18 štićenika te je istaknula važnost rada sa svima njima, kao i mogućnost revizije statusa. „Neke odredbe sigurno treba poboljšati, ali zapravo treba naći ravnotežu između zaštite i poštivanja ljudskih prava“, kazala je Iva Prpić, pomoćnica ministrice socijalne politike i mladih za odrasle osobe i osobe s invaliditetom, dodavši nekoliko konkretnih brojki: „U 2012. godini bilo je ukupno 18.439 osoba lišenih poslovne sposobnosti od čega djelomično njih 2.165, a u potpunosti 16.284 što u ukupnoj slici stanovništva znači 0,54 posto pri čemu valja reći da je ovdje riječ, s obzirom na dostupne podatke, o osobama starijima od 20 godina, a pod roditeljskom skrbi nalazi se 3.595 osoba. Najveći dio osoba živi u vlastitoj obitelji ili kod srodnika, njih 57 posto, u udomiteljskoj 6,6 posto, a u ustanovama njih 27,5 posto. U najtežoj poziciji su osobe s mentalnim oštećenjima dok je kod osoba s intelektualnim poteškoćama primjetna sve veća uključenost.“ Dotaknuvši se mogućnosti osobnog asistenta, inače namijenjenog osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta, Prpić je kazala kako je želja da ga dobiju i osobe s intelektualnim i mentalnim poteškoćama uz pomoć sredstava iz tri pol milijuna eura vrijednog Europskog socijalnog fonda.

Jedna po jedna štenga …

„S 18 godina oduzeta mi je poslovna sposobnost tako da ne mogu odlučivati o svojim pravima, ne mogu se oženiti, niti raditi. Mama je odlučivala o svemu, no ja sam se loše osjećao jer sam smatrao da nije u redu da država oduzima poslovnu sposobnost i želim da se taj zakon promijeni. Živio sam u doma pa u instituciji u kojoj sam morao ići na ručak i jesti i onda kada nisam htio, a ja sam odlučio da želim živjeti sam u zajednici kao svi drugi ljudi, da radim i imam svoj novac i sad živim u inkluziji. Preporodio sam se uz podršku u mom samostalnom životu jer svaki je čovjek drugačiji i živi drugačije. Primjerice, sada sam kuham šnicle i pečem kobasice i imam podršku koja mi pomaže u svemu. Osjećam se kao svoj čovjek i ljepše mi je nego u domu. Država treba pomoći ljudima da rade svoj posao kao i drugi ljudi, a podrška uvijek treba onima koji imaju neki problem, no jedna po jedna štenga (stepenica – op.a.) i ja želim zarađivati kako bih mogao živjeti i oženiti se kao i svi drugi ljudi. No, za to mi je potrebna poslovna sposobnost, a dugo sam čekao da mi mama da suglasnost kako bih mogao izaći van, trajalo je to, bili smo se i posvađali jer je mama smatrala da to nije za mene, ali borio sam se, uspio i naučio živjeti kao i svi drugi ljudi“, prisjetio se svoje priče Nenad Sekušak iz Udruge za samozastupanje, kojemu je želja nastaviti školovanje.

„Živjela sam 10 godina u instituciji, radila sam u kuhinji, ali za razliku od osoblja, ka nisam dobivala plaću. Nisam mogla ići van kad sam htjela, a kad mi se svidio Josip, moj sadašnji muž, morali smo se skrivati i nije bilo lako održavati vezu, a o meni je odlučivala moja mama jer ja nisam imala poslovnu sposobnost. No, tada sam odlučila da ja to više ne želim, ali mama nije odmah pristala, ipak kasnije je odlučila izvaditi iz institucije mene i Josipa pa smo živjeli zajedno svi troje, a ja sam uskoro ostala trudna i rodila djevojčicu Zvjezdanu. Međutim, kad sam stigla iz rodilišta doma, mama je uzela Zvjezdanu i Josip i ja je nismo mogli odgajati, a u međuvremenu smo se i posvađali zbog toga. Išli smo i na „socijalno“, koje nam je pomoglo i dobili smo stan, ali Zvjezdana nije mogla živjeti s nama jer iako smo imali podršku, oboje nismo imali poslovnu sposobnost i ona je otišla živjeti u SOS Dječje selo Lekenik i išla je u školu. No, sada je s nama i konačno svo troje živimo zajedno sretno i veselo. Da mogu nešto mijenjati, mijenjala bih to da smo od početka zajedno i mislim da bih i prije donijela neke odluke, ali nisam imala poslovnu sposobnost i voljela bih da institucije dopuste odlučivanje“, ispričala je svoju priču Romana Posavec iz Udruge za samozastupanje.

Ovaj divan primjer pozdravila je i Mila Jelavić, dječja pravobraniteljica, ali se ipak založila da pravo djeteta uvijek treba biti na prvom mjestu te da je u tom dijelu potreban balans s obzirom da lišavanje poslovne sposobnosti nosi svoje posljedice kad su u pitanju djeca, dok je Vesna Škulić, povjerenica Predsjednika Republike za osobe s invaliditetom upozorila da bi „na Pravni fakultet trebalo uvesti predmet koji bi pratio primjenu i provedbu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom jer nitko ne zna što se događa u institucijama, a mnogi ljudi nisu educirani, a neki niti zainteresirani“, te zaključila: „Važno je osvijestiti lokalnu zajednicu kako bi prepoznala potrebe i razvila senzibilitet za osobe s teškoćama“. Uostalom, kako je to rekao Nenad, svi imamo probleme i svima nam je potrebna pomoć, nekima ponekad samo malo više.

Pogledajte video s rasprave: