Apel u ime razuma – za Hrvatsku svih nas

Platforma 112 i Građanski odbor za ljudska prava danas su u povodu obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije, upozorili da se iskazivanjem netrpeljivosti prema nekoj manjini i simbolima njezina kulturnog identiteta ograničavaju sloboda, prava i sigurnost građana Hrvatske te da su u konačnici ugroženi i pripadnici većinskog naroda koje se stalno uvjerava kako su im ‘oni drugi’ trajna i opaka prijetnja.

Međunarodni dan borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije obilježava se diljem Europe u spomen na Kristalnu noć (Kristalnacht, 9. studenogav 1938.)- događaja u nacističkoj Njemačkoj, u okviru sustavnog progona Židova, a simboliku današnjeg dana organizacije su postavile u kontekst aktualnih događanja u Hrvatskoj, situacije u Vukovaru, upozorivši kako je razbijanje dvopismenih ploča jedan od gorućih problema s kojima se valja ozbiljno suočiti.

U svom “Apelu u ime razuma, za Hrvatsku svih nas” predstavljenom na konferenciji za novinare organizacije ističu da je temeljni problem Hrvatske činjenica da se nezadovoljstvo, strah od siromaštva i neizvjesne budućnosti uvijek uspijevaju vješto preusmjeriti na “dežurnu ” manjinu.

“Jednom su to osobe istospolne orijentacije koje ugrožavaju svetost institucije braka, drugi put Srbi koji svojim govorom i pismom vrijeđaju osjećaje stradalnika, pa će onda biti krivi Romi, pa zaposleni onima koji su bez posla. Lako je većini utvrditi tko je kriva i odgovorna manjina”, ističu udruge pitajući istodobno tko je sljedeći.

“Raskidanje niti koje su tvorile bogatstvo življenja u multietničkom okruženju započeto brutalnom agresijom na Vukovar u kolovozu 1991., nastavlja se, bez posustajanja, činjenjem ovog grada vječnim taocem grupa i političara kojima je mitologizacija prošlosti važnija od onoga što se događa danas”, ističu udruge u apelu koji je na konferenciji za novinare pročitala predsjednica organizacije B.a.B.e. i predsjednica Upravnog odbora Kuće ljudskih prava Sanja Sarnavka.

Pripadnici stožera, ustvrdile su udruge, sigurno bi se uvrijedili da im se kaže kako razbijanjem ploča i svojim akcijama cementiraju stravična ‘postignuća’ onih koji su Vukovar i njegov tolerantni slobodarski duh razarali prije dvadeset godina.

“Tada su ploče razbijane zbog latinice. Danas je neprijatelj ćirilica”, ističu.

U magli netolerantnosti i šutnje na putu u ksenofobiju

Udruge tvrde da je mržnja prema ćirilici posljedica nedostatka sustavno provedenog procesa suočavanja s prošlošću i odbijanja da se on ikada dogodi.

“Svatko bi trebao znati da jedno pismo ne može biti niti zaslužno niti odgovorno za to tko i kakve mudrosti i gadarije njime ispisuje”, napominju, podsjećajući da je ćirilica dio hrvatske kulturne baštine.

Kristalna noć (Kristalnacht) odnosi se na događaj u studenome 1938. u nacističkoj Njemačkoj, u okviru sustavnog progona Židova, nazvanog holokaust. Uništeno je i opljačkano najmanje 7000 trgovina, oskvrnjena su židovska groblja, spaljeno 177 sinagoga i ubijen 91 Židov. Oko 30.000 Židova uhićeno je i i odvedeno u koncentracijske logore. Potkraj godine većinu su pustili, no tisuću je osoba u međuvremenu izgubilo živote.

Dugogodišnji član Židovske općine Zagreb koji je preživio Holokaust Boris Braun na konferenciji je iznio je svoja iskustva koja je preživio nakon što je 1942. uhapšen i strpan u ustaški zatvor.

Suzana Ritz, majka Luke Ritza upozorila je kako je različitost bogatstvo jednog društva te da većina u Hrvatskoj mora prihvatiti da postoje drugačiji. Ocijenila je da većina roditelja u Hrvatskoj odgaja djecu u mržnji što smatra neprihvatljivim.

Psihologinja Mirjana Krizmanić ustvrdila je da se u našoj zemlji kao i u nekim dijelovima Europe ponovno podiže magla netolerantnosti, a predstavnica židovske nacionalne manjine Sanja Tabaković upozorila je kako šutnja izaziva ksenofobično društvo.

Što može učiniti pismo? 

Mnogi kažu, i u pravu su, da je današnja Hrvatska suočena s izuzetno ozbiljnim problemima – ekonomskom krizom, nezaposlenošću, niskom proizvodnjom. To uistinu jesu ozbiljni problemi oko kojih nema prijepora. Samo još moramo izabrati Vladu koja će umjeti iznaći prava rješenja. 

Međutim, u Hrvatskoj postoje pitanja koja nas dramatično dijele i suprotstavljaju, a jednako su značajna jer njihovo nerješavanje može dovesti do ugrožavanja temeljnih vrijednosti jednog društva koje tvrdi kako želi živjeti demokraciju. Razbijanje dvopismenih ploča jedan je od gorućih problema s kojima nam se valja ozbiljno suočiti. 

Ne događa se, doduše, po prvi put da svjedočimo kako su među nama ljudi koji će ugroziti temeljne vrijednosti demokracije, slobodu i sigurnost građana/ki zbog vlastitih predrasuda ili trenutačne koristi. Izdajničkim i protuhrvatskim proglašavao se svaki pokušaj da se za ratne zločine počinjene nad nehrvatskim stanovništvom utvrdi ime i prezime osumnjičenika koji će pred sudom dokazivati ili osporavati svoju krivnju.

A zapravo, za državu i sve časne ljude koji su je branili od agresije ne bi smjela postojati veća uvreda od sprječavanja privođenja pravdi mogućih počinitelja zločina. Pogotovo se takvo što ne bi smjelo činiti u ime “očuvanja digniteta” Domovinskog rata.

Raskidanje niti koje su tvorile bogatstvo življenja u multietničkom okruženju, započeto brutalnom agresijom na Vukovar u kolovozu 1991., nastavlja se, bez posustajanja, činjenjem ovog grada vječnim taocem grupa i političara kojima je mitologizacija prošlosti važnija od onoga što se događa danas, a trebalo bi osigurati bolje i sretnije sutra.

Prisiljavanje ljudi da ne izađu iz kruga patnje i boli pritom se čini u ime nekih nerazumnih i/ili sebičnih interesa koje počinitelji zovu domoljubljem. 

Tko uistinu želi dobro Vukovaru, mora htjeti da se ovaj grad patnik ekonomski i kulturno razvija a njegovi građani i građanke budu nagrađeni spokojnim životom u blagostanju. Pripadnici Stožera sigurno bi se uvrijedili da im se kaže kako razbijanjem ploča i svojim akcijama cementiraju stravična “postignuda” onih koji su Vukovar i njegov tolerantni slobodarski duh razarali prije dvadeset godina. Tada su ploče razbijane zbog latinice. Danas je neprijatelj ćirilica. 

A što može skriviti neko pismo?! Je li ono odgovorno za to tko njime i o čemu piše?  Mržnja prema ćirilici je, tvrdimo, posljedica nedostatka sustavno provedenog procesa suočavanja s prošlošću i odbijanja da se on ikada dogodi. Svatko bi trebao znati da jedno pismo ne može biti ni zaslužno niti odgovorno za to tko i kakve mudrosti ili gadarije njime ispisuje. 

Trebamo li usto podsjetiti, ako je to u ovim prijeporima uopće važno, da je ćirilica i dijelom hrvatske kulturne baštine? Nije li tragično kad se jedan narod odriče dijela svoje bogate kuturne prošlosti u ime dnevnopolitičkih interesa?

Bitno je znati i ne smije se nikad zaboraviti da se iskazivanjem netrpeljivosti prema nekoj manjini i simbolima njezina kulturnog identiteta ograničavaju sloboda, prava i sigurnost njezinih pripadnika, građana i građanki Republike Hrvatske. A u konačnici su ugroženi i pripadnice/i većinskog naroda koje se stalno uvjerava kako su im “oni drugi”, iako ih je daleko manje, trajna i opaka prijetnja. 

Osobe koje se s ovakvim stavom ne slažu, prokazuje se kao izdajnike i nedomoljube. A mi mislimo da je temeljni problem Hrvatske činjenica da se nezadovoljstvo, strah od siromaštva i neizvjesne budućnosti uvijek uspijevaju vješto preusmjeriti na “dežurnu” manjinu – jednom su to osobe istospolne orijentacije koje ugrožavaju instituciju braka, drugi put Srbi koji svojim govorom i pismom vrijeđaju osjećaje stradalnika, pa će onda krivi biti Romi, pa zaposleni onima koji su bez posla…Lako je većini utvrditi tko je kriva i odgovorna manjina. Pitamo se samo tko je sljedeći?

Hodemo li dopustiti da stihovi pastora Martina Niemöllera, sada s drugim manjinskim skupinama, budu naša stvarnost:

Kada su nacisti došli po komuniste, 
ja sam šutio; 
jer nisam bio komunista.
Kada su došli po sindikalce, 
ja se nisam pobunio; 
jer nisam bio sindikalac. 
Kada su došli po Židove, 
ja se nisam pobunio; 
jer ja Židov bio nisam. 
Kada su došli po mene, 
nije preostao nitko da se pobuni. 

Iza kojih smo mi moralnih načela spremni stati kao osobe i kao članice i članovi jednog društva i države? Da li onima koji su manjina, dakle u slabijoj poziciji, treba pomoći da budu ravnopravni članovi ili ih se treba pretvoriti u građane/ke drugog reda?

Razmislimo!

Platforma 112 i Građanski odbor za ljudska prava