Saborski zastupnici: ZA ili PROTIV Zakona o strateškim investicijama?

Zagreb, 10.05.2013 - Završni radovi na asfaltiranju Èirilometodske ulice na Gornjem gradu u Zagrebu. foto FaH/ Damir SENÈAR /ds

Za Konačni prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima koji bi Hrvatsku, kako to vide u Vladi, trebao lansirati u neslućene investicijske visine, kritičari, ponajprije oni iz redova šire javnosti, dobro je poznato, nemaju lijepih riječi, no što kažu saborski zastupnici pred kojima je donošenje konačne odluke?

Ni nakon devet mjeseci koliko su trajala upozorenja i apeli da vladajući odustanu od ovakvog Zakona, rezultata u tom smjeru nema s obzirom da se Vlada zacementirala u nakani da umjesto strateškoga projekta reforme državne uprave, sve samo ne strateški «reformira» po vlastitom priznanju «debilan midž», koji Hrvatska ima po pitanju kontinuiranog izostanka prijeko potrebnih lopata zagušenih upravo birokratskim bespućima. 

U međuvremenu, ipak – naivno ili ne, tinja nada da će možda saborski zastupnici kad se nađu u trenutku odluke, svjesni svih rizika koje nosi ovakav Zakon, smoći snage i odluku donijeti prema vlastitoj savjesti. Stoga smo ih pitali što misle o Vladinom prijedlogu, je li on uopće potreban i je li Hrvatska doista toliko očajna da bi trebala pristati na to da strateški investitori budu čak i osobe koje imaju pravomoćne presude za gospodarski kriminal? I eto – pred vama su osobni stavovi nekolicine onih zastupnika, koji su se potrudili odgovoriti na ova pitanja:

Je li Hrvatskoj potreban Zakon o strateškim investicijskim projektima i kako ocjenjujete postojeći Prijedlog toga zakona ?

Srđan Gjurković (HNS), predsjednik Odbora za financije i državni proračun i član Odbora za zakonodavstvo)

«Velike investicije nisu nešto što se može realizirati u kratkom roku. No, ono što Vlada može učiniti i što i čini, jest da donese okvir koji će maksimalno olakšati ulaganje jer u ovom trenutku u Hrvatskoj postoji previše birokratskih prepreka  za ulagače.  U tom smislu, Zakon o strateškim investicijama jedan je od ključnih zakona za hrvatsko gospodarstvo, a cilj mu je stvoriti konkurentno gospodarstvo i nova radna mjesta. Stoga, nema nikakve sumnje kako je on potreban Hrvatskoj jer je jedan od ključnih koraka u smjeru poboljšanja gospodarske slike zemlje.

U pogledu raznih interpretacija koje je prijedlog izazvao, a koje su često potpuno promašene, valja naglasiti kako je kriva slika da će tim Zakonom Vlada moći raditi što joj se prohtje. Svi postojeći kontrolni mehanizmi će i dalje vrijediti te se ništa neće raditi izvan prostornih planova županija i gradova, niti izvan ostalih pozitivnih zakonskih propisa. Zakon samo objedinjuje i ubrzava proceduru koja će biti sadržana u konačnoj odluci koju će donijeti Vlada. Točno će se znati tko što radi i u kojim rokovima.

Za svaki strateški projekt oformit će se operativni tim s pet-šest ljudi i oni će ga voditi do dobivanja građevinske dozvole. Nešto što sada traje godinu-dvije svest će se na rok od samo nekoliko mjeseci i to je ključ svega – ubrzanje čitave procedure kako bi se brže stvorila nova radna mjesta. U pogledu kritika samo ću naglasiti kako neke strukture, bilo političke provenijencije, bilo iz drugih područja, često kritiziraju samo radi kritike same što nije nimalo konstruktivan pristup rješavanju problema. Jer tko si to može uzeti za pravo da nekome kaže da ne želi otvaranje novih radnih mjesta i rješavanje nečije životne egzistencije?»

Mirela Holy (nezavisna zastupnica), članica Odbora za gospodarstvo i članica Odbora za zaštitu okoliša i prirode

«Hrvatskoj je potreban Zakon o strateškim investicijama, ali ne ovakav Zakon o strateškim investicijama. Naime, ovaj prijedlog nije Zakon kojim Vlada Republika Hrvatske utvrđuje projekte koji su od strateškog interesa za državu u cilju izgradnje višeg komunalnog standarda i rješavanja vitalnih problema građana u javnom, a ne partikularnom ili pojedinačnom interesu.

Smatram da bi Vlada zajedno s prijedlogom Zakona o strateškim investicijama Saboru na usvajanje trebala uputiti i popis/listu strateških investicija poput vodne, otpadne, energetske, cestovne, obrazovne ili sl. infrastrukture, a ne strateške investicije određivati temeljem visine investicije. Bez obzira na činjenicu da neka tvornica, primjerice, žvakaćih guma, može zaposliti veći broj osoba, samo ta činjenica, visina investicije i to što se radi o prerađivačkoj industriji ne mogu odrediti tu investiciju kao stratešku za državu.

Zbog toga je moj dojam da ovo nije Zakon o strateškim investicijama, već propis kojim država priznaje kapitulaciju pred neučinkovitom i nesposobnom administracijom. No, taj problem nije moguće riješiti ovakvim lex specialisima, već sistemskom, kvalitetnom reformom državne uprave i njenom transformacijom u efikasan servis građana. Reforma državne uprave u potpunosti ovisi o političkoj volji Vlade i Vlade nema nikakav alibi za nedjelovanje u ovom području. Ovaj zakon neće riješiti problem već će, nažalost, samo produbiti društveni jaz i nejednakopravnost hrvatskih građana pred institucijama».

Martina Dalić, (HDZ), potpredsjednica Odbora za financije i državni proračun i članica Odbora za gospodarstvo)  

«Ideju ovakvog Zakona povezujem s očiglednom  činjenice da zakonodavne i administrativne barijere predstavljaju glavnu prepreku oporavku hrvatske ekonomije. Međutim, način na koji ovaj Zakon nudi investitorima pomoć u borbi sa zakonodavnim i administrativnim preprekama, najvećem broju investitora neće donijeti olakšanje, a istovremeno se ostvaraju brojna pitanja.  

Na primjer, moguće je da će ovaj Zakon izazvati dodatno zagušenje administrativnog sustava jer sad će investitori biti i formalno podijeljeni u dvije skupine – strateški i valjda ‘nestrateški’, od kojih će strateški imati prednost.  Financijski limit kojem moraju udovoljiti strateški projekti je relativno visok – 150 milijuna kuna ili 20 milijuna kuna  su za naše prilike  veliki iznosi.  Ako je namjera ovog prijedloga bila pozabaviti se ubrzavanjem administrativnih postupaka, onda će to ubrzavanje biti dostupno samo nekima ili malom broju investitora.

Štoviše, članak 14 Zakona jasno kaže da se njegove odredbe ne primjenjuju na projekte čija provedba zahtijeva sklapanje ugovora o javnoj nabavi, koncesijama i javno privatnom partnerstvu što znači da su državni projekti, uključujući i one sufinancirane i europskih fondova, isključeni od primjene ovog Zakona što dodatno potvrđuje da će se ovaj Zakon odnositi na mali broj investitora.

Sve to znači da temeljni problem – administrativne i zakonodavne prepreke  investiranju – ostaje neriješen, odnosno ne djeluje se na njegovo smanjivanje.  Vlada, doduše, dobiva instrument za  podršku u provedbi određenih privatnih investicija što ne mora nužno biti loše. Međutim, moramo biti na čistu da ovaj zakon neće donijeti generalno poboljšanje opće investicijske klime.

Cilj uređene države bi trebao biti da zakonsko administrativni sustav  i okvir radi brzo i učinkovito za sve investitore. To zahtijeva ne samo davanje Vladi u ruke instrumenta kojim će moći podržati provedbu velikih privatnih investicija, već zahtijeva provođenje reformi koje bi povećale učinkovitost administracije i smanjile prepreke uzrokovane zakonskim i podzakonskim rješenjima.  Upravo ovih reformi, koje su od presudnog značenja za poboljšanje opće investicijske klime i ubrzanje svih, a ne samo nekih investicija nema. I to je loše».

Branko Hrg (HSS)

«Jedan od najvećih problema Hrvatske jest stihijsko djelovanje. Hrvatskoj su strategije nužne, ali ne tzv. strategije za ostvarenje jednokratnih ciljeva određene političke elite. U ovom trenutku opće krize i bezidejnosti Vlade, jedino poziv  premijera Zorana Milanovića svim parlamentarnim strankama na utvrđivanje nekoliko  zajedničkih strateških ciljeva te uvođenje u Vladu iskusnih stručnjaka može dati neke rezultate.

Iskreno govoreći, ne razumijem što bi ovaj prijedlog Zakona mogao donijeti novo. Iz njega proizlazi da će grupica odabranih ljudi odlučivati koji je projekt strateški pa će se brže rješavati administrativne stvari.

Postoje razne definicije pojma strategija, mene ova podsjeća na sljedeću: “Strategija je koncept za postizanje vlastitih zacrtanih ciljeva”. Problem je u tome što iz prijedloga Zakona ne mogu jasno iščitati koji su to stvarni ciljevi. Osobno smatram da Zakon nije dovoljno poticajan za male i srednje investicije, a samim tim ni za šire područje Hrvatske.

Moramo se odrediti hoćemo li u Hrvatskoj imati tri tzv. velika projekta ili tisuće malih? Koji od tih koncepata otvara više radnih mjesta? Hoćemo li život sačuvati na čitavom prostoru Republike Hrvatske ili ćemo sve preseliti u nekoliko gradova? Dakle, Zakon treba precizirati i doraditi».

Josip Kregar (nezavisni zastupnik), predsjednik Odbora za pravosuđe i član Odbora za zakonodavstvo

«Hrvatskoj su potrebni strateški investicijski projekti. Industrija stoji, energetika ne proizvodi dovoljno, velike hrvatske kompanije  – nekad prepoznatljiva odlika Hrvatske – Pliva, brodogradilišta, Končar, Đaković, Dioki, Jugoturbina ili su razbijene, propale,  ili rasprodane. One su bile rezultat svojevremenih strateških investicija. Dakle, strateške investicije su nužne. 

No, je li istina da ih nema zato što ne valja zakonski okvir? Objašnjenje su ometanja i nesposobnost  lokalnih tijela: birokratizacija, ležerna inercija, samodovoljnost – loša lokalna vlast. Takav argument logički bi vodio zaključku da nam treba reforma uprave, a ne centralizacija nekih odluka.  Naravno, teško je odbiti inicijativu koja se prikazuje kao nužan i privremen korak u teškom trenutku. Dakle, trebaju strateške investicije, a zakon je nužan i privremen, no ne dovoljan i konačan zahvat izmjene sistema. Ne mogu zato biti protiv, ali sumnjam u konačni efekt.

U Hrvatskoj postoje spomenici takvom investicijskom optimizmu  – Bakar, Obrovac, Plaški, Sisak, rafinerije i čeličane, koji su opomena na opasnost da strateške investicije ne postanu političke tvornice».

Silvano Hrelja (HSU), član Odbora za regionalni razvoj i fondove Europske unije

«Zakon o strateškim investicijama je potreban Hrvatskoj zbog otvaranja radnih mjesta i razvijanja gospodarstva te privlačenja investicija u čemu do sada, kao društvo, nismo, nažalost, ostvarili zapaženije rezultate. To ne znači da se slažem sa svim kriterijima i postupcima koje propisuje Prijedlog zakona o kojem govorimo. Važno je istaknuti da ne smatram bitnim isključivo financijski kriterij. Strateška investicija bi trebala biti svaka investicija koja značajnije utječe na bolji život građana». 

Mogu li strateški investitori biti osobe koja imaju pravomoćnu presudu za kazneno djelo iz područja gospodarskog kriminala?

Srđan Gjurković (HNS), predsjednik Odbora za financije i državni proračun i član Odbora za zakonodavstvo)

«Svakako da ne mogu. Smatram kako osobe koje su pravomoćno osuđivane za prijevare, izvlačenja novca iz kompanija, pronevjere, zelenašenje i ostale teške oblike gospodarskog kriminala ne mogu sudjelovati u privrednim aktivnostima Republike Hrvatske kao strateški investitori. Od zakona se, među ostalim, očekuje da privuče ozbiljne međunarodne kompanije i ugledne investitore u Hrvatsku, kao i da olakša najvećim domaćim kompanijama ulaganje u svoju zemlju kako se ne bi desilo da odlaze otvarati pogone u druge države.

Kriteriji koji će biti postavljeni zakonom bit će vrlo jasno određeni te tu neće biti prostora za ikakva pravna vrludanja. U takvim okolnostima i okviru funkcioniranja za vjerovati je kako će strateški investitori biti one kompanije odnosno odgovorne osobe koje se ozbiljno bave biznisom već dugo vremena i primarni interes imaju u oplođivanju kapitala  i otvaranju radnih mjesta».

Mirela Holy (nezavisna zastupnica), članica Odbora za gospodarstvo i članica Odbora za zaštitu okoliša i prirode

«Ne, to je vrlo loša i potencijalno koruptivna odredba».

Martina Dalić, (HDZ), potpredsjednica Odbora za financije i državni proračun i članica Odbora za gospodarstvo)  

«Načelno ne! Ali upravo to pitanje jasno otkriva rizike kojima se izlaže Vlada kada donosi ovakav poseban zakon! Sustav propisa i administrativne provedbe je uređen i postavljen tako da ima odgovore na ovakva pitanja. Problem nastaje kada država nudi nešto ekstra, nešto  što je dostupno samo nekima –  tada se naravno javljaju pitanja kriterija pa i ovakva pitanja. Ona su onda uvredljiva za etabliranog investitora i u njegovu slučaju sama po sebi nova administrativna barijera, a s druge strane su legitimna jer se radi o izvanrednoj državnoj mjeri. Ponovo sve jasno ukazuje da treba uređivati sustav.»

Branko Hrg (HSS)

«Hrvatska je i u tom dijelu zanimljiva. Profesori, učitelji i odgojitelji ne smiju biti kažnjavani, ali se mogu kandidirati za političke funkcije. Učitelji u mirovinu idu sa 65 godina, ali politikom se mogu profesionalno baviti. Kako onda odgovoriti na Vaše pitanje? Mogu svi oni kojima to dopušta Zakon».

Josip Kregar (nezavisni zastupnik), predsjednik Odbora za pravosuđe i član Odbora za zakonodavstvo

«Pitanje nema opći odgovor. Situacije su vrlo različite. Osuđeni čovjek dobiva određenu kaznu. Kazna ne traje vječno. Čak se i protekom vremena pravno briše, a stvarno zaboravlja. Osuđeni su ljudi i ne trebaju se smatrati vječito obilježenima. Ipak, u poslu i privredi svatko želi poslovati s osobama koje prati ugled čestitosti, koji su besprijekorne reputacije i koje se mogu pohvaliti svojim djelima.

Nikoga se ne bi trebalo, pa ni radi milosrđa kojeg sam spomenuo, smatrati zakinutim ako se ne može hvaliti djelima, već nedjelima. Inače se postavlja pitanje kriterija dobrog gospodara kod izbor poslovnog partnera. Procijenit će se u svakom konkretnom slučaju uz pretpostavku da se poštenje, sposobnost  i poduzetništvo ne pretpostavljaju već dokazuju».

Silvano Hrelja (HSU), član Odbora za regionalni razvoj i fondove Europske unije

«Ne. Osobe koje su pravomoćno osuđene za kazneno djelo iz područja gospodarskog kriminala, po mom mišljenju, ne bi trebali imati priliku da ih država proglašava strateškim investitorima. No, proširio bih malo ovu tezu i dodao da bi osobama koji ne mogu objasniti podrijetlo svoje imovine također trebalo uskratiti ovu mogućnost».