Izbori i sve oko njih – festival ili karneval demokracije?

Inovacije su ključ preživljavanja i one su tamo gdje je duh društva, a izbori i referendumi kao dio demokracije služe građanima i prava bi inovacija bila ne da vlast samo izmijeni zakone, nego da pita građane što o zakonima misle- poručeno je na kraju ”Sajma izbornih inovacija” – dvodnevne međunarodne konferencije koju je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu organizirao GONG.

”Izmjene zakona nisu inovacije, nego izmjene zakona”, podsjetila je ‘zaboravne’ Suzana Jašić, savjetnica u GONG-u, u zaključnom dijelu GONG-ove konferencije tijekom koje su unatoč predstavljenim raznovrsnim inovativnim rješenjima diljem kugle zemaljske, vlastodršci s domaćeg terena više energije i opet potrošili na lamentiranje o onome što ne bi mijenjali, nego što su iskazali hrabrosti za iskorak makar u njemu ne uspjeli. Je li riječ o strahu ili nedostatku volje, ostaje slobodno za procjenu.

No, kako je istaknula Jašić: ”Inovacije mogu doći i od Vlade i Sabora, ali nema političke volje te od DIP-a iako je on prema dosadašnjem iskustvu više kočio. Ali strah od neuspjeha najveći je kočničar. Pa što ako ne uspijemo? Glavno da smo probali”. ”Važno je sjetiti se čemu uopće izbori i tko je u njihovu središtu – građani”, podsjetio je Boško Picula, profesor na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije, koji smatra da bi model za izbore za Europski parlament trebalo kao optimalan primijeniti i na nacionalne izbore jer je jednostavan, poštuje razmjernost i biranje kandidata s imenom i prezimenom.

Za otvorenost u izbornom modelu u smislu jačanja uloge birača, založio se i Duje Prkut, istraživač u GONG-u, koji je, između ostalog, upozorio i na probleme unutarstranačke (ne)demokracije te daljnju koncentraciju vlasti na lokalnoj razini u rukama gradonačelnika. Priča oko referenduma, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj razini i dalje izaziva stara podijeljena mišljenja, no jasno je da vladajući moraju osvijestiti kako je tu riječ o vraćanju i jačanju povjerenja građana u političke procese, koji utječu i oblikuju njihov svakodnevni život. Stoga, kako je zaključio Picula: ”Treba biti hrabar i ovo su ta vremena. Zašto Hrvatska 25 godina izbora ne bi dočekala s barem jednom inovacijom?”

Tijek novca otkriva (gotovo) sve

Izborna administracija ključ je poštenih izbora, a pritom je od velike važnosti svakako i uloga medija, čija je zadaća biračima pružiti jasne informacije u cilju olakšavanja donošenja prave odluke, pri čemu ne treba zaboraviti niti na odgovornost političkih aktera, čija je zadaća, pored ostalog, i javnosti transparentno pružiti uvid u ono što zastupaju i način kojim svoje djelovanje financiraju – čulo se u prvome dijelu drugog dana “Sajma izbornih inovacija”.

Hrvatska je u procesu pristupanja Europskoj uniji postala transparentnija, a i osjetljivija na korupciju, uostalom i ovih se dana u sudnici raspliće Fimi media, no pitanje je zašto tek sada kad su mnoge opravdane sumnje bile iznesene u javnosti već ranije? U tom se smislu veliki antikorupcijski potencijal skriva u praćenju financiranja političkih aktivnosti i izborne promidžbe, koji Hrvatska tek počinje doista otkrivati, a primjere kako ga iskoristiti moglo se vidjeti kroz primjere iskustva drugih zemalja.

Kakva je situacija u SAD-u, pokazala je Lisa Rosenberg, savjetnica za poslove Vlade u organizaciji Sunlight Foundation gdje se bavi lobističkim aktivnostima u Kongresu s ciljem uvođenja zakonskih izmjena u pogledu povećanja transparentnosti tijela javne vlasti, prezentirajući primjer dva načina financiranja stranaka i objave njihovih podataka. Prvi, koji se odnosi na novac koji odlazi direktno kandidatima i strankama, prilično je transparentan, pružajući javnosti uvid u najutjecajnije osobe. Drugi, koji se odnosi na novac koje uplaćuju vanjske grupe i tako utječu na izbore, je mutan, ostavljajući izvore koji su potrošili više od milijardu dolara uglavnom nepoznatima.

Premda informacije o donacijama kandidata objavljuje Savezna izborna komisija, a zakon zahtijeva da i objavu informacija o novčanim transkacijama koji se isplaćuje lobističkim grupama, ona nije tako sveobuhvatna i često ostaje neotkrivena. No, Sunlight Foundation je kreirala online aplikaciju Follow the Unlimited Money kako bi mogli pratiti što je više moguće informacija o takvim potrošnjama.

Kako pratiti tijek novca na primjeru Slovenije prezentirao je kroz Supervizor – online aplikaciju za prikazivanje troškova javnoga sektora, Rok Praprotnik, voditelj analitike i informacijske sigurnosti u tamošnjoj Komisiji za sprječavanje korupcije. Supervizor pruža informacije o poslovanju tijela javne vlasti – svih, izravnih i neizravnih korisnika proračuna, a podatke se svakodnevno ažurira, čime se osigurava proaktivnu transparentnost u području potrošnje javnog sektora. Aplikaciju koriste tijela lokalne vlasti, izvršna tijela, državni revizori i porezne uprave te novinari i građani. Alat se pokazao posebno korisnim na lokalnoj razini, gdje ljudi koriste informacije dobivene kroz Supervizor aplikaciju kako bi aktivno sudjelovali u kreiranju politika na lokalnoj razini, te u raspodjeli javnih sredstava.

Gdje je hrvatski Supervizor?

Imajući na umu recentna zbivanja, pitanje koje je nemoguće izbjeći jest: zašto Hrvatska nema svoj Supervizor? Sama izrada ne košta više od eura, kako je kazao Praprotnik. Međutim, dio problema je što u Hrvatskoj nedostaju baze podataka koje bi bile tako pretražive, a ponajprije nedostatak političke volje. Upozorio je na to i Dragan Zelić, izvršni direktor GONG-a, istaknuvši da ”proaktivnu ulogu svakako očekuje od Državnog izbornog povjerenstva, a posebice države, odnosno Vlade čiji je zadatak prikupiti sve potrebne podatke”.

Rasprava teško da je mogla proći bez podsjetnika na neobičan slučaj Milana Bandića, koji je prije tri godine sudjelujući na predsjedničkim izborima prijavio da je potrošio pet milijuna kuna više, nego što je prikupio donacija. Otkud ta razlika i tko ju je i iz kojih razloga ili interesa platio – do danas ostaje misterija, koja iz tko zna kojih razloga nije zaintrigirala nadležne institucije. Zelić stoga strahuje da će ”račune za Bandićevu gradonačelničku kampanju platiti tvrtke koje su radile fontane ispred NSK-a”.

Svjetao primjer i određenu dozu nade ipak nalazi u riječima Nediljke Rogošić, pomoćnice glavnog državnog revizora, kako Državni ured za reviziju posljednjih pet godina prati donatore stranaka i provjerava dobavljače, pa su tako među njih oko dvije tisuće provjerenih donatora i 230 dobavljača u 10 slučajeva otkrivene nepravilnosti o čemu je obaviješteno i Državno odvjetništvo. S obzirom na to da se informacije istražuju, a u nekim drugim slučajevima i prikupljaju, s imenima se ne smije izlaziti van, podsjetila je Nataša Đurović, zamjenica ravnatelja USKOK-a, koja je i sama iznijela neke zanimljive podatke. Naime, na prošlim parlamentarnim izborima od Državne revizije dobili su 955 obavijesti na temelju kojih je podneseno više od 40 optužnih prekršajnih prijedloga, a ako ima sumnje u počinjenje kaznenog djela, DORH bi i sam trebao postupati po službenoj dužnosti.

Veće mogućnosti u otkrivanju nepravilnosti svakako pruža i poboljšani zakonodavni okvir, no važna je i njegova primjena, upozorio je Josip Kregar, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu. S njim se složila i Đurović zaključivši da ”zakoni predstavljaju temelj, a primjena u praksi nadogradnju, pri čemu važnu ulogu imaju ne samo državne institucije, nego i mediji te organizacije civilnoga društva”.

Slika društva kroz medije i novinare

O ulozi medija u političkoj komunikaciji, posebice izbornom procesu, naglasivši da čarobnog recepta nema, no da su ključne komponente politička volja te profesionalna volja medija i povjerenje građana da bi stvari funkcionirale kako treba, govorila je Giovanna Maiola, viša istraživačica na Institutu za istraživanje medija Osservatorio di Pavia gdje se bavi istraživanjem kampanja te medijskih zakona i politika, političko – društvenom komunikacijom i demokratskim razvojem.

«Pouzdajemo se u novinarstvo da će otvarati razna pitanja i dovoditi institucije u pitanje, no to mnogi ne čine”, upozorila je Jelena Berković, zamjenica izvršnog direktora GONG-a, osvrnuvši se na bolnu činjenicu da novinarska struka ne može smoći snage za jačanje svoje uloge u demokratskom procesu. Dakako, dobar dio problema leži u tome što još uvijek nije ni osviještena razlika između medija, kojima je cilj profit i novinara, kojima bi u cilju trebala biti istina i objektivnost. Pritom, svakako odmaže činjenica da su novinari danas sve češće umjesto na terenu ili u redakciji na Zavodu za zapošljavanje, a i oni koji imaju koliko toliko siguran posao ili su honorarci, ili RPO-ovci, zapravo su ucijenjeni i ostavljeni unatoč zakonu bez redakcijskih statuta pa nemaju ni ikakvoga utjecaja na izbor glavnog urednika.

«U Hrvatskoj postoje dvije vrste medija: one koje imamo i one koje želimo. Kad vlasnici medijskih kuća traže profit, ‘gurat’ će sadržaje koji će to omogućiti, a ne sučeljavanje kandidata s lista za Europski parlament da bi ih građani mogli bolje upoznati”, kazao je Marko Rakar iz udruge “Vjetrenjača” osvrnuvši se na komentar Zinke Bardić, posebne medijske savjetnice hrvatskog premijera Zoran Milanovića, koja je, nakon propitivanja brojnih lutanja uslijed (ne)postojeće komunikacijske stategije Vlade i njezinoga prvoga čovjeka, upozorila da se u medijima ne može pročitati, niti čuti gotovo ništa o, primjerice, EU izborima.

Rakar je ocijenio da su mediji u Hrvatskoj slika društva, koje se nije snašlo pa tako niti oni, no kao dominantne izvore informacija stoga vidi nove medije i udruge poput Vjetrenjače uzimajući u obzir primjere registra branitelja i popisa birača, koji su se prelile i van Hrvatske u BiH i Srbiju. Bardić je pritom iskoristila priliku odgovoriti na učestale kritike da Vlada daje prevelik naglasak na društvene mreže, kazavši da ona prednost vidi u dvosmjernosti i izostanku šumova u komunikacijskom kanalu, a valja na umu imati i stav da ubuduće neće biti izbjegavanja izbornih sučeljavanja. Međutim, da sve ne bi bilo izgubljeno za «stare», ali i medije uopće, država bi trebala jasno postaviti svoje ovlasti, pokušao je ukazati novinar Igor Lasić, koji se osvrnuo i na reprizu smanjenja PDV-a za izdavače dnevnih novina bez ikakvih obveza po njih u smislu popravljanja u zastupanju javnih interesa, tim više kad se u Hrvatskoj, ali i ne samo u Lijepoj našoj, izbori umjesto festivala demokracije sve više čine karnevalom demokracije.

 

Izborna administracija – ključan faktor poštenih izbora

U međuvremenu, ipak valja podsjetiti i na poruku poslanu već prvoga dana konferencije da izborni proces neprestano treba usavršavati, a posla pritom posebno ima na području izborne administracije te obrade i prikaza rezultata, o čemu je govorio i Ammar AL Dwaik, bivši predsjednik palestinskog Središnjeg izbornog povjerenstva, govorio je o inovacijama u upravljanju izborima u uvjetima sukoba, gdje su glavni izazovi osim održavanja izbora uopće, sigurnost i participativnost građana te integritet procesa, pri čemu inovacije ovise o situaciji i kontekstu.

U svojoj prezentaciji dao je dva primjera iz konteksta Palestine koji uključuju neku vrstu inovativnih rješenja za neke od izazova s kojima se suočavaju izbori. Prvi primjer je glasanja sigurnosnih snaga u parlamentarnim izborima 2006., kao glavnog biračkog tijela, a zbog izbornog zakona koji zahtijeva da birači moraju glasati na mjestu prebivališta, postojao je rizik da velika većina birača neće moći glasati na dan izbora. S obzirom na nestabilnu političku i sigurnosnu situaciju u to vrijeme, neriješeno pitanje sigurnosnih snaga zaprijetilo je potkopavanjem cijelih izbora. Rješenje koje je izborno povjerenstvo iznašlo bila je pravno-logistička kombinacija, naime, komisija je dala interpretaciju zakona kojom se omogućilo da pripadnici sigurnosnih snaga glasaju u razdoblju tri dana prije izbora, a odaziv je bio veći od 92 posto.

Drugi primjer je registracija Palestinaca u dijaspori kako bi mogli glasati na izborima za palestinsko Nacionalno vijeće po prvi put u povijesti. S obzirom na složenost i političku osjetljivost registracije Palestinaca u dijaspori, ona je bila organizirana od strane grassroots organizacija i odbora izbjegličkih logora. Proces je još uvijek u tijeku i postoji vjerojatnost da nikada neće biti dovršen zbog političkih i drugih razloga, no glavna se inovacija sastoji u mobilizaciji širokih masa i nevladinih organizacija u vođenju i olakšavanju djelovanja kao novi model tijela upravljanja izborima.

Na važnost izborne administracije upozorio je i Suad Arnautović, član Centralne izborne komisije BiH, koju je i uzeo kao mogući primjer što boljeg rješenja, naime, Komisija je profesionalizirano tijelo, čiji članovi imaju velike ovlasti i sedmogodišnji mandat, dakle, «traju» duže od izbornoga ciklusa što pruža veću dozu neovisnosti o politici kao iznimno važan faktor jer napposljetku, kako je zaključio – «izborna administracija ključan je faktor poštenih izbora».