Što je suprotno od demokracije?

Zagreb, 6.3.2013 - Platforma 112, koju saèinjavaju i podupiru više nevladinih udruga, organizirala je konferenciju za novinare na kojoj su predstavili "Izvještaj o radu Vlade na ispunjavanju zahtjeva Platforme 112". Na slici Jelena Berkoviæ. Foto FaH/ Dario GRZELJ/ dag

Platforma 112, koalicija nevladinih organizacija koje se bave raznim područjima ljudskih prava, sredinom ovog tjedna predstavila je novi “Izvještaj o radu Vlade na ispunjavanju zahtjeva Platforme”, o čemu detaljno u razgovoru za “H-Alter” govori Jelena Berković, zamjenica izvršnog direktora GONG-a i aktivna članica Platforme 112.

Platforma 112 svoj prvi izvještaj predstavila je nakon 112 dana rada nove vlasti, pri čemu su prepoznate namjere pozitivnih promjena vezano uz trećinu zahtjeva Platforme. Je li vlast nastavila djelovati u istom smjeru i nakon jedne godine vladavine?

Već i nakon prvog izvještaja vidjele su se pozitivne tendencije i već smo tada mogli čuti obećanja koja idu u pozitivnom smjeru, primjerice, obećanja vezana uz Zakon o pravu na pristup informacijama. Odlično je što je u međuvremenu Ministarstvo uprave, kroz participativan proces i školski primjer kako se komunicira sa zainteresiranom javnošću, predložilo promjene Zakona, a onda ga je Sabor usvojio kroz redovnu proceduru. Pri tome nije bila kvalitetna samo procedura njegova donošenja, već i finalni sadržaj. Deset godina nakon što je usvojena prva verzija Zakona o pravu na pristup informacijama, dobit ćemo i instituciju koja će imati sve preduvjete da prati njegovu provedbu uz inspekcijske ovlasti i puno jače sankcije. Međutim, i za druge probleme su postojale neke naznake i obećanja, poput rješavanja sustava besplatne pravne pomoći, no to do danas nije riješeno. U odnosu na proceduru savjetovanja sa zainteresiranom javnošću koje se držalo Ministarstvo uprave, Ministarstvo pravosuđa nije primjer dobre prakse, budući da radna skupina nije nikada bila otvorena za rješenje tog problema. A i sam prijedlog izmjene i dopune Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći odstupa od prijedloga udruga civilnog društva koje se bave tim područjem.

U kojoj mjeri navedene zamjerke umanjuju značaj svega dobroga što je poduzeto?

Opća tendencija nije dobra. Čini se da Vlada ne funkcionira kao tijelo s jedinstvenim standardima i dugoročnijim ciljevima, tj. da postoje prevelike razlike među ministarstvima – čak i unutar jednog te istog ministarstva koje vodi predstavnik jedne te iste stranke. Primjerice, u odnosu na prijedlog Zakona o zaštiti prirode, razlike između  Mirele Holy i Miheala Zmajlovića odnose se na dvostruko smanjenje zaštićenog morskog područja, dok se na kopnu ukida zaštita, među ostalim, za lokalitet Srđ-Dubrave, i to radi poboljšavanja investicijske klime.

Koja ministarstva su se pokazala najotvorenijima za suradnju s civilnim društvom?

S obzirom na način na koji su formirane radne skupine prilikom stvaranja ili izmjena pojedinih zakona, iskustvo GONG-a govori da je Ministarstvo uprave pozitivan primjer. S druge strane Ministarstvo gospodarstva predložilo je Zakon o strateškim investicijskim projektima, bez da je on bilo u planu normativnih aktivnosti Vlade, s ubrzanim procesom javne rasprave i s intencijom da se donese po hitnoj saborskoj proceduri.

Koliko se sve što se provodi razlikuje od predizbornog programa Kukuriku koalicije – Plana 21?

Nisam sigurna da ijedna organizacija civilnog društva shvaća Plan 21 kao dovoljno relevantan za utjecaj na Vladu, tj. podsjećanje na ono što je obećala, jer se to ne čini kao smisleno ulaganje energije. Konkretan primjer je projekt golf resorta na Srđu. U Planu 21 je Kukuriku koalicija inzistirala na dosljednom poštivanju zakona od strane svih investitora, tvrdeći “s obzirom na činjenicu da prijedlog Urbanističkog plana uređenja za golf resort na Srđu nije usklađen s Prostornim planom Dubrovačko-neretvanske županije, ovakav projekt nije moguće realizirati.” Prema aktualnim izjavama gradonačelnika Dubrovnika Vlahušića, ministra Grčića i premijera Milanovića, ispada da je Vlada u diskrepanciji sama sa svojim planom.

Jedna od pozitivnih promjena koja se navodi u izvještaju Platforme 112 je jačanje transparentnosti i veća otvorenost institucija vlasti, pri čemu je naglasak stavljen na opsežniju primjenu Kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Unatoč sve češćem održavanju javnih rasprava uoči donošenja zakona, svjedoci smo i prekratkih rokova rasprava ili njihovog raspisivanja za vrijeme praznika.

Gdje ima volje, ima i načina. Nisu svi jednaki, i upravo to što su neka ministarstva  totalno drugačija od onoga što je Vlada obećavala, govori o tome da je ona nekonzistentna.  Recimo, rasprava o prijedlogu izmjena  Zakona o pravu na pristup informacijama otvorena je u ljeto prošle godine, ali je nakon zahtjeva GONG-a ipak produžena na ukupno mjesec dana. S druge strane,  iako je Vlada usvojila Akcijski plan Partnerstva za otvorenu vlast prema kojem bi Agencija za elektroničke medije trebala objaviti sveobuhvatnu i cjelovitu dokumentaciju o koncesijama koje je izdala elektroničkim medijima, ona to nije napravila do današnjeg dana, s time da se nikome u Agenciji zbog toga ništa nije dogodilo, štoviše – nitko nije ni prozvan kad se prošle godine u Saboru raspravljalo o izvještaju te Agencije. Ukratko, dojam je da lijeva ne zna što radi desna.

Prije nekoliko dana, u Ministarstvu zaštite okoliša održan je sastanak Povjerenstva za procjenu utjecaja na okoliš sportsko-rekreacijskog centra s golf igralištem Srđ, pri čemu je donesena pozitivna ocjena. Iako Ministarstvo tvrdi drugačije, novinarima je zbog novih propisa bio zabranjen pristup sastanku. Stvaraju li takve pojave svojevrstan privid demokracije?

Pitanje je što je suprotno od demokracije – totalitarizam ili lažna demokracija. Naime, u totalitarizmu se može promišljati i raditi na uvođenju demokracije, ali puno je kompleksnija situacija u slučaju nefunkcionalne demokracije u kojoj građani imaju prava na papiru, ali ne i u praksi, a politička kultura nije do kraja demokratska. Što se tiče primjera iz Ministarstva okoliša, ako takvo ponašanje nije razlog da ministar Zmajlović promisli treba li dati ostavku, onda ne znam što će ga natjerati na takvo razmišljanje.

U kojoj mjeri se takvo ponašanje razlikuje od djelovanja prethodne HDZ-ove vlade?

Ministar Zmajlović ovim primjerom uopće nije pokazao razliku. Nažalost, takvo ponašanje je sasvim u skladu sa standardima  kakve je provodila HDZ-ova vlada.

Na predstavljanju izvještaja Platforme 112 bilo je riječi i o smjeni ministrice Mirele Holy. Nakon svega što se u međuvremenu dogodilo u njenom resoru, mogu li se napokon izvesti stvarni razlozi njene smjene?

Uistinu ne mogu procijeniti što je bio pravi uzrok njene smjene, međutim, ono što  više zabrinjava je činjenica da nakon što je ona otišla zbog nesmotrenog e-maila, taj standard nije dalje zadržan u slučaju mailova tadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade. Mislim da je ova Vlada otpočetka imala problem sama sa sobom zbog prvog potpredsjednika koji nije shvatio da ga sudski proces koji se protiv njega vodio u Mađarskoj sprečava da bude član Vlade. Kada već prilikom formiranja vlade imate takav istočni grijeh, onda se ni daljnje odluke ne mogu gledati izvan tog okvira, tj.  nastavak takvog djelovanja nas ne bi trebao previše iznenađivati. No, to što Vlada pokazuje da su njene realne mogućnosti ispod naših očekivanja, ne znači da ćemo mi spuštati kriterije.

Kao jedna od zamjerki vlasti u izvještaju Platforme 112 se navodi izbjegavanje revidiranja propisa o referendumu. Unatoč strogim važećim propisima, građani Dubrovnika uspjeli su skupiti potreban broj potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma. Nakon svega, ministar Grčić i premijer Milanović u javnosti su iznosili neprimjerene izjave koje ste već spomenuli. Kako ih komentirate?

Radi se o vrlo neodgovornom ponašanju obnašatelja vlasti kojima bi bilo bolje da, ako ne posjeduju konkretne informacije, šute i ne spinaju. Ista stvar vrijedi i za gradonačelnika Dubrovnika Andru Vlahušića koji je prvi javno spomenuo teoriju o 350 milijuna eura odštete investitorima ukoliko se projekt ne provede. Nakon svega, ministar Grčić je odaslao demantij u kojem zapravo ništa nije objasnio, a premijer Milanović je krenuo u daljnju razradu teorije bez provjerene informacije. Takvo bacanje polu-informacija u javnost građane Dubrovnika može zastrašiti i utjecati na njihovu odluku na referendumu. Ako vlast nije uspjela provjeriti informacije o kojima govori, onda bolje da šuti.

Prije nekoliko mjeseci imenovani su vanjski članovi saborskih odbora. Najviše negativnih reakcija privuklo je imenovanje Marijane Petir u Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koja je od strane LGBT zajednice proglašena homofobom desetljeća. Kako ocjenjujete izbor članova?

Sabor je skoro godinu dana zakasnio s imenovanjem vanjskih članova odbora, a nakon što je napokon raspisan natječaj, uočljivo je da način na koji su izabrani vanjski članovi nije ohrabrujući za razvoj parcitipativne demokracije i meritokracije. Ako je uloga vanjskih članova da doprinose radu odbora svojom ekspertizom, argumentima i predstavljanjem dijelova zainteresirane javnosti te ako tu idealističnu ulogu usporedimo s aktualnim sastavom, onda vidimo da se izbor nije temeljio na stručnim kvalifikacijama, nego na političkim podjelama i kalkulacijama. Takva praksa se nije primjenjivala za sve odbore. S jedne strane, veliki je pomak što se Odbor za Ustav otvorio i za one koji nisu pravnici, poput politologa Nenada Zakošeka i Dragana Zelića iz GONG-a. Međutim, u većini slučajeva tendencija nije bila takva, već obrnuta. Što se tiče izbora Marijane Petir, mislim da bi Sabor, kada je već čekao godinu dana, imao puno veće koristi da je za to vrijeme izmijenio svoj Poslovnik na način da se ukine odredba da predstavnik Katoličke crkve ima zagarantirano mjesto u Odboru za ljudska prava, da se otvore mjesta u odborima koji nemaju vanjske članove te da se općenito procedura o sudjelovanju građana u radu Sabora sustavnije promijeni.

Nedavno je izabrana i nova pučka pravobraniteljica. Sam proces izbora među udrugama civilnog društva izazvao je mnoge polemike.

Natječaj je raspisan na temelju starog zakona, pa ni izbor nije ni mogao bolje ispasti. Prvi loš simptom oko izbora pučkog pravobranitelja bio je taj što je natječaj raspisan usred ljeta. Druga crvena lampica se upalila nakon što smo shvatili da se neće dogoditi neophodne izmjene Zakona o Pučkom pravobranitelju na način da se bolje definira njegov mandat, način izbora u smislu saborske većine koja je potrebna za izbor i na kraju sami kriteriji natječaja. Mislili smo da će izabrana osoba biti poznata u javnosti kao stvarni čuvar ljudskih prava, a ne da ćemo joj morati googlati ime. Kada se izbor sveo na par imena za koja su se počela postavljati pitanja u odnosu na njihove kvalifikacije, Sabor se pokazao kao nedovoljno zreo za jačanje institucije koja bi i njega mogla kritizirati.

Unatoč tome što je Vlada, kako se navodi u novom izvještaju Platforme, zadržala kurs progresivnih politika u području ljudskih prava, još uvijek nije riješen status civilnih žrtava rata. Kako komentirate tu činjenicu?

Sramota je za državu i sve vlasti do sada, uključujući i ovu, da mi još uvijek razgovaramo o obeštećenju civilnih žrtava rata. Ta tema je još odavno trebala biti riješena i ono o čemu bismo mi danas trebali razgovarati je kako spriječiti da se takvo što ponovi, dakle kako prevenirati nasilje. Umjesto da se sustavno bavimo uvođenjem obrazovanja za aktivno građanstvo u školski sustav, mi se još uvijek kao zajednica nismo suočili s prošlošću, dok u žrvnju autističnog pravosudnog sustava civilne žrtve rata nemaju nikakve šanse. Nitko, a pogotovo ne oni koji je zalaži za socijalnu pravednost, nisu shvatili da ovakvi slučajevi trebaju javnog zagovaratelja. Udruge nisu dovoljne, i ne mogu dovoljno utjecati na javni mainstream koliko bi to mogao ministar pravosuđa ili predsjednik Republike. Kada govorimo o civilnim žrtvama rata, bitno je naglasiti da su one predugo čekale i da nitko ne smije biti amnestiran što njihovi slučajevi još uvijek nisu riješeni. Potrebna je obična odluka na razini Ministarstva pravosuđa, kojem bi možda prethodila preporuka predsjednika Republike, i ta bi se stvar riješila. To uopće ne bi bilo skupo za proračun, dapače, time bi se država odrekla zarade od plaćanja troškova za sudske procese. Bit će dodatna sramota ako s tim neriješenim slučajevima kao zemlja članica EU dočekamo pregovore o ulasku Srbije u EU, jer ćemo tada ispasti licemjerni ako Republici Srbiji budemo zamjerali ono što ni sami nismo napravili.

Hrvatskom pravosuđu na ruku ne ide niti usporeno procesuiranje ratnih zločina. Mislite li da je tu situaciju dodatno pogoršala oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču?

Bojim se da je jedan od efekata presude opći dojam javnosti da je stvar time riješena i zatvorena. Nije. Možda su takav dojam imali i oni koji su politiku i pravosuđe vodili nakon 1945. pa su svejedno kosturi ispali van iz ormara nekoliko desetljeća kasnije. Odgovornost je na ovoj generaciji da, dok su barem neke od žrtava žive, spriječimo da se to ponovno dogodi tako da se suočimo sa zločinima koje je počinila naša strana. Za razliku od izvršne vlasti gdje se može uprijeti prstom u premijera ili ministra pravosuđa, u sudskoj vlasti je teško ukazati na odgovornog suca ili tužitelja, pa je to možda jedan od razloga zašto tu situaciju još uvijek nemamo riješenu. No, ovo je lekcija za hrvatsko pravosuđe i čelnici tog sustava – od Mladena Bajića do Branka Hrvatina – snose dio odgovornosti za ono što taj sustav još uvijek nije napravio. A na političkoj vlasti je odgovornost da osigura da oni koji su proglašeni krivima za ratni zločin nemaju pristup predstavničkoj i izvršnoj vlasti. Osuđeni ratni zločinac kao saborski zastupnik je sramota koju si Hrvatska ne bi smjela dopustiti.

Istovremeno, socijaldemokratska vlada ne radi niti na poboljšanju prava radnika. Štoviše, smanjuje ih. Smije li joj gospodarska kriza biti izlika za takvo postupanje?

Ova kriza je savršena oluja u kojoj se našla država i ona ne može biti nikakav izgovor. Ako će se rješenja za krizu tražiti samo u smanjivanju rashoda, onda ni rezultat neće biti drugačiji. Međutim,  iako je Vlada na početku mandata imala podršku za takve zahvate, pitanje je koliko je to sada izvedivo. K tome, Vlada ne može sve napraviti sama – za reviziju pretvorbe i privatizacije ključni su potezi koje je nakon izvještaja Državne revizije trebalo napraviti Državno odvjetništvo, no ono je, čini se, zastalo na  Ivi Sanaderu.

U sklopu izmjene medijske politike došlo je do izmjene Zakona o HRT-u prema kojoj čelne ljude te institucije imenuje Sabor. Budući da smo već razgovarali o postavljanju na tako važne funkcije političkih podobnika, smatrate li takvu izmjenu štetnom? Uostalom, trenutnog ravnatelja HRT-a istražuje Povjerenstvo za odlučivanje o suzbijanju sukoba interesa.

Jako je pozitivno što je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa uopće uzelo u razmatranje slučaj glavnog ravnatelja HRT-a, jer je sličan zahtjev totalno ignoriralo prije tri godine u odnosu na tadašnje članove Programskog vijeća i Uprave HRT-a. Iako je dobro da je Vlada odlučila zaustaviti krizu upravljanja koja je vladala na HRT-u, žao nam je što nije usvojila sve komentare koje smo slali tijekom rasprave o izmjenama Zakona, poput ideje da se podrška Glavnom ravnatelju HRT-a pokuša postići na razini dvotrećinske većine, ako ne na razini plenarne sjednice Sabora, onda barem na razini saborskog Odbora za medije. Poseban je problem što HRT i dalje funkcionira bez redakcijskog statuta, tj. i dalje nije jasno na koji će način novinari utjecati na izbor glavnog urednika i kome će ta osoba na kraju odgovarati, tj. gdje će ležati njena lojalnost kada se postavi pred izbor: profesionalni i etički novinarski standardi ili štednja u upravljanju institucijom.

Jučer je najavljeno i smanjenje PDV-a na dnevne novine za pet posto.

Uopće ne razumijem iz koje je kuhinje izletjela ideja o dodatnu smanjenju PDV-a na novine, pogotovo kad se ima na umu da je prošli put smanjenje PDV-a novinama odradio Ivo Sanader uoči parlamentarnih izbora 2007. Nakon ovakve inicijative postavlja se pitanje čemu služi Ministarstvo kulture i njegov odjel za medije koji bi trebao biti glavni nositelj oblikovanja medijske politike. Kako to da Ministarstvo financija u sklopu svoje porezne politike ne može osigurati da se neprofitnim medijima smatraju i oni koji su, primjerice osnovani kao društva s ograničenom odgovornošću, ako svoj profit koriste isključivo za razvoj svojih programa, a ne za isplatu profita vlasnicima? Zašto i oni ne bi imali smanjeni PDV? Zašto uostalom i svi ostali mediji ne bi imali smanjeni PDV? Ako Ministarstvo kulture ulaže mjesece u raspravu oko ulaska neprofitnih medija u Fond za pluralizam medija, kako se može dogoditi da iz vedrog neba stigne ideja o smanjenju PDV-a na tisak? To je još jedan u nizu dokaza o nekonzistentnosti ove Vlade i tome da lijeva ne zna što radi desna, a u takvim okolnostima se jako bojim za sudbinu medijske strategije. Bojim se da je ovo simptom da u donošenju odluku vezanih uz medijsku politiku veću snagu imaju korporacije kao što su Styria i EPH, nego javni interes.

Nakon svega navedenog, očekujete li radikalniji zaokret u preostale tri godine mandata aktualne Vlade?

Bojim se da svi ovi simptomi kojima svjedočimo ne daju puno temelja za optimizam i da je, radi smanjenja osjećaja razočaranosti, razumljivo spuštanje očekivanja od ove vlasti. S druge strane, ne bi smjelo biti spuštanja kriterija – da bi bilo koja vlast funkcionirala demokratski, odgovornost je i na građanima, udrugama, medijima i prvenstveno novinarima koji imaju tu priliku da se potrude Vladi nametnuti više kriterije. Šteta je što je opozicija u takvom stanju da nije sposobna zaprijetiti preuzimanjem vlasti, jer bi time možda natjerala Vladu da ozbiljnije shvati posao, ali i u takvim okolnostima svima nam nema druge nego nastaviti stiskati vlast i ne dozvoliti da nas uhvati apatija.