Hoće li Vlada ovo proljeće iznjedriti izmjene Zakona o referendumu?

Zagreb, 21.03.2013 - Potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusiæ, ministrica graditeljstva i prostornog ureðenja Anka Mrak Taritaš i ministar turizma Darko Lorencin tijekom sjednice Vlade RH. foto FaH/ Lana SLIVAR DOMINIÆ /ds

Pravni okvir za referendum u Hrvatskoj nedorečen je i prepun manjkavosti, pogotovo kada su u pitanju građanske inicijative. Usprkos tome, ovih smo dana svjedoci da su građani Dubrovnika na korak do toga da svojom odlukom presude hoće li se ponad grada na Srđu kočiti vile i letjeti golf loptice ili ne. U svakom slučaju, bit će to dobar test i podsjetnik za koalicijsku Vladu koja je davno najavila izmjene Zakona o referendumu, a prostora za popravak ima napretek.

Referendum je kao oblik izravnog izjašnjavanja građana jedan od najraširenijih oblika izravne demokracije i sudjelovanja građana u donošenju odluka. Štoviše, u prvom članku hrvatskoga Ustava piše da narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Međutim, političke elite dosad nisu imale volje, a očito ni povjerenja u građane s obzirom da je u proteklih 20-ak godina u Hrvatskoj održano svega nekoliko referenduma. I to nijedan pokrenut od strane građana.

Razlozi takvoga stanja su brojni, počevši od strogih uvjeta za pokretanje referenduma, no upitno je i kako bi se dalje razvijale stvari budući da zakonodavac nije regulirao niti pitanja kampanje za referendum, niti njegovo promatranje. Baš kao ni sastav tijela koja ga provode ili otvorene mogućnosti izigravanja građanskih referendumskih inicijativa od strane izvršne vlasti.

Tko se sjeća priče oko referenduma za EU?

Ustavni prag od 10 posto popisa birača od njihovog ukupnog broja u Hrvatskoj previsok je i kao takav nepremostiva prepreka za pokretanje referenduma. Možda će situacija biti drugačija nakon što dođe do sređivanja biračkih popisa, no zanimljivo je da su vladajući dok su bili oporba, gajili ideje o spuštanju praga na pet posto. (Za)sada na tom tragu nema niti slova.

Nižu prvu stepenicu danas zagovaraju laburisti, a i druge parlamentarne stranke, uključujući čak i HDZ. Iako upravo HDZ-ova vlada nije ispunila obavezu proizašlu iz promjene Ustava 2010. godine kada je u roku od šest mjeseci trebalo izmijeniti Zakon o referendumu. Povod ustavne izmjene bio je strah od moguće propasti referenduma za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

U međuvremenu izmijenila se garnitura na vlasti, ali stvari su ostale gotovo iste pa je tako prije gotovo točno godinu dana ministar uprave Arsen Bauk govorio da će izmjene Zakona o referendumu biti uskoro upućene u proceduru, kako bi bile dovršene za vrijeme proljetnog zasjedanja Sabora“. Vuk pojeo magare. Ili je riječ bila o ovogodišnjem proljeću? Možda jest s obzirom da bi radna skupina za izmjene Zakona trebala konačno početi s radom u nadolazećim tjednima ne bi li novi Zakon bio gotov do kraja godine.

Jedinstvena jedinstvenost hrvatskih građana

Za to vrijeme opet su izronili mnogi nedostaci aktualnog Zakona, i to upravo na primjeru referenduma za Srđ. Ponajprije oko pitanja medijske kampanje, koja uopće nije regulirana. HRT je, podsjetimo, odbio emitirati spotove neprofitnih organizacija koje su platile prostor na Hrvatskom radiju Dubrovnik da bi se vrtjelo isključivo goli poziv na skupljanje potpisa za referendum. Ni za, niti protiv projekta. Pitanje za ubuduće je što ako neka druga građanska inicijativa pokuša zakupiti oglasni prostor? Niti ima jasnih pravila u Zakonu, niti se vlastitima iskazao HRT.

Baš kao što nema ni nedvosmislenih odredbi oko izgleda obrasca na kojemu se prikupljaju potpisi, niti kako bi točno trebale biti uvezene liste s potpisima ili što s onim nečitljivima, a koje prate jedinstveni brojevi. Pri čemu je upitno – koji? Hrvatska je valjda jedina zemlja čiji su građani toliko jedinstveni da imaju dva jedinstvena broja – OIB i JMBG.

Može li i gdje u tu priču „upasti“ broj osobne iskaznice kao najjednostavnije rješenje jer OIB je relativno nov i ne piše na svim dokumentima, a JMBG upravo zbog OIB-a više nije tako učestao. Osim toga preko osobne iskaznice dolazi se do jasne veze s Registrom birača, drugim riječima i suradnje dvaju ministarstava – uprave i unutarnjih poslova. Nadalje, smije li za one koji se iz različitih razloga ne mogu čitko potpisati, to učiniti pratnja? I što se nakon svega radi s prikupljenom zbirkom osobnih podataka (imena i prezimena te jedinstveni brojevi) koje treba zaštititi?

Što radi Ustavni sud?

Kakva je mogućnost realizacije već spominjanog produženja roka prikupljanja potpisa s 15 na 30 ili 40 dana te definiranje tema o kojima se ne može odlučivati na referendumu. Počevši od pitanja ljudskih prava, poreznih davanja, državnog proračuna i ratifikacije međunarodnih ugovora, a posla bi trebalo biti i za Ustavni sud u smislu provjere usklađenosti referendumskoga pitanja prije nego što organizacijski odbor krene s prikupljanjem potpisa, a čiju bi vjerodostojnost trebalo provjeravati Državno izborno povjerenstvo.

Nadalje, nejasno je zašto pravni okvir nije konzistentan po pitanju pravila koja vrijede za državni i lokalni referendum? Naime, dok se na državnom odlučuje većinom birača koji su pristupili referendumu, na lokalnom se odlučuje većinom birača koji su glasali uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača upisanih u popis birača općine, grada i županije u kojoj je raspisan referendum. Zašto Ustavni sud šuti o tome?

Iz loših iskustava povući pouku, a ne bježati

Zašto nije određeno ograničenje roka do kojeg treba provjeriti pravovaljanost prikupljenih potpisa kako bi se onemogućilo izigravanje pokretanja referenduma za koji je prikupljen dovoljan broj potpisa? I naposljetku, građani se lako mogu pitati čemu uopće referendum kad je odluka obvezujuća za tijelo lokalne samouprave samo godinu dana? Preporuka Venecijanske komisije je da se odluka donijeta na referendumu, posebno kada je on pokrenut građanskom inicijativom, može promijeniti opet samo na referendumu, a alternativa je moguća izmjena tek nakon što proteknu dvije godine.

Sve navedeno samo su neka od pitanja koja bi trebao riješiti novi Zakon o referendumu, pri čemu bi zakonodavac u svakom slučaju i bez obzira na negativna iskustva iz povijesti, referendum konačno trebao shvatiti kao komplementarni instrument predstavničkoj demokraciji u kojoj građani trebaju imati aktivnu ulogu u političkim procesima i nakon što daju svoj glas na izborima.