Komentari na Zakon o strateškim investicijama – obustavite donošenje Zakona!

Zagreb, 21.03.2013 - Premijer Zoran Milanoviæ izjavio je danas novinarima da nije prihvatio ostavku predstojnika svojega ureda Tomislava Sauche, koju mu je Saucha ponudio sinoæ nakon što je u medijima objavljeno da je odvjetnièkom uredu u kojem je zaposlena njegova supruga "namjestio" angažman s tvrtkom Plinacro u državnom vlasništvu. Arhivska fotografija od 01.03.2013. godine prikazuje predsjednika Vlade Republike Hrvatske Zorana Milanoviæa tijekom tiskovne konferencije u Banskim dvorima. foto FaH/ Damir SENÈAR /ds

S obzirom da procedura pripreme Zakona o strateškim investicijama djeluje kao subverzija po ukupni sustav donošenja odluka i procedura o upravljanju javnim dobrima u Hrvatskoj, GONG, Zelena akcija, Pravo na grad, Transparency International Hrvatska i Udruženje hrvatskih arhitekata pozivaju vas da iskoristite ove komentare kao podlogu za svoj komentar te da ih pošaljete Ministarstvu gospodarstva danas (24.siječnja 2013.) kao doprinos javnom savjetovanju i obustavi donošenja ovog Zakona. Detalji o javnom savjetovanju nalaze se ovdje.  

Prvo, Zakon se poziva na ustavnu odredbu iz članka 2 stavak 4 da Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Us¬tavom i zakonom, odlučuju o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj te o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime, dok Zakon sve odluke o korištenju ukupnim prirodnim i kulturnim bogatstvima Hrvatske prepušta uskoj skupini ljudi u jednom Povjerenstvu koje imenuje i nadzire isključivo Vlada, nad čime ni Sabor ni hrvatski građani nemaju nikakvu kontrolu.

Drugo, ovaj se Zakon uopće ne navodi u samo mjesec dana starom Planu normativnih aktivnosti Vlade RH za 2013. godinu (donesenom 20. prosinca 2013.) gdje je potrebno navesti i da li se na zakon primjenjuje postupak procjene učinka propisa kojim bi se unaprijed trebali detektirati rizici i spriječiti mogući negativni učinci.

Treće, ovaj Zakon sam predlagač, Ministarstvo gospodarstva, unaprijed gura u hitnu proceduru, što za sobom povlači minimalno vrijeme za javnu i parlamentarnu raspravu te očitovanja drugih tijela državne uprave. Pritom se ignorira postupak procjene učinka propisa propisanog Zakonom i nastavnim procedurama Ureda za zakonodavstvo Vlade RH, a koji je predviđen upravo za one zakone s očekivanim značajnim posljedicama po društvo, okoliš i gospodarstvo – dakle sve ono što strateške investicije po svojoj prirodi jesu! Podsjećamo na stajalište Ustavnog suda iskazano u ‘Izvješću o postupcima donošenja zakona i o poslovniku Hrvatskog sabora’ od siječnja 2013. godine, u kojem se navodi da učestala praksa donošenja zakona po hitnom postupku narušava samu bit parlamentarizma:

‘Takva praksa obezvrjeđuje značenje demokratskih procedura i obvezu njihova poštovanja te onemogućuje javne rasprave o bitnim društvenim pitanjima, slabeći time i osnove za razvitak i unapređenje dijaloške kulture bez koje ne postoji demokratsko društvo. Pravo koje se stvara u procedurama koje nisu u skladu s duhom parlamentarizma ne nailazi na povjerenje građana, a istodobno podriva i njihovo povjerenje u demokratske institucije’, ističu ustavni suci. Dodatno, Ustavni sud ‘poručuje da parlamentarizam koji je svojstven hrvatskom Ustavu ne trpi sužavanje područja demokratskih sloboda u kojem su široke javne rasprave jedna od njegovih najvećih vrijednosti’.

Ovim zakonom Vlada odnosno uski krug dužnosnika i državnih službenika oko Ministarstva gospodarstva uzurpiraju ukupnu moć raspolaganja svim javnim dobrima Republike Hrvatske odnosno njezinih građana, uključujući pomorsko dobro, šume, vode, javne ceste i zemljišta, kao i dobar dio privatnih dobara koje imaju moć konfiscirati putem postupka izvlaštenja, i to bez ikakvog nadzornih mehanizma izvan sustava Vlade. Sve to sa središtem moći u Ministarstvu gospodarstva.

Grubo poricanje bilo kakvih rizika i negativnih učinaka investicijskih projekata po građane, lokalne zajednice, društvo, okoliš, gospodarstvo, javna dobra i demokraciju u cjelini vidljivo je kako u proceduri pripreme zakona, tako i u nizu njegovih odredbi kojima se derogiraju profesionalni standardi i niz ustaljenih procedura javnog upravljanja i političkog odlučivanja. Time ovaj zakon , umjesto da promiče, zapravo ugrožava razvojne potencijale hrvatskog društva.

· Za dobivanje svih dozvola i mišljenja propisan je izrazito kratak rok od 10 dana, koji do te mjere odstupa od uobičajene dinamike rada javne uprave i rokova propisanih u postojećim procedurama, da se njime šalje poruka da su svi postojeći upravni postupci suvišni, a briga o profesionalnosti odlučivanja nebitna. Važno je samo da investitor dobije odriješene ruke da svoje zamisli pretvori u djelo. U slučaju da rok nije ispoštovan, investitoru se dozvola izdaje odnosno on se ima pravo ponašati kao da ju je dobio, temeljem načela „šutnje administracije“!. Usporedbe radi, kad se tako ponašaju dvije samozaposlene poljoprivrednice koje na otočkom imanju uz par smokava i maslina pokreću eko kamp, nakon tri godine uzaludnog čekanja
svih dozvola, to se tretira kao bespravna gradnja i rad na crno!

· Procjena utjecaja na okoliš svedena je na kozmetički zahvat kojeg samo uvjetno, u nekim slučajevima, treba provesti hitnom procedurom u roku od 10 dana, čime se ismijavaju znanstvene discipline, sudjelovanje javnosti te obveza poštivanja međunarodnih standarda zaštite okoliša, poglavito Arhuške konvencije.

· Svi zahvati u prostor u sklopu strateških projekata nemaju obvezu izrade i donošenja provedbenih dokumenata prostornog uređenja (urbanističkog plana uređenja i detaljnog plana uređenja) u svrhu dobivanja lokacijskih dozvola. Time se od stručne provjere usklađenosti s prostornim planom izuzimaju upravo najsloženiji, najskuplji i vjerojatno najveći zahvati s najvećim očekivanim učincima.

U pogledu koruptivnih rizika i pogodovanja partikularnim, a ne javnom interesu, posebno brine širina i opseg kriterija za strateške projekte kojima je de facto moguće obuhvatiti, ali i isključiti bilo koji projekt bez obzira na područje djelovanja, kvalitetu i visinu ulaganja, što tijelu koje odlučuje daje ogroman manevarski prostor za proizvoljno odlučivanje, koje je dodatno pospješeno odredbom o direktnim pregovorima između ministra i pojedinih investitora. Drugim riječima, svi oni ulagači koji ne dospiju na famoznu Listu projekata bit će dovedeni u izrazito nepovoljan položaj u odnosu na sretnike s etiketom strateškog projekta.

Namjera zatvorenog odlučivanja očituje se u odredbi da se javno ne objavljuju informacije o dinamici realizacije i financiranja strateških projekata (rokovi i iznosi) kao ni sastav tzv. Operativne skupine zadužene za podršku investitorima, a zakon ne propisuje čak ni broj članova svemoćnog Povjerenstva koje imenuje Vlada, a koji bi trebali dijeliti privilegirani status putem famozne Liste strateških projekata.

1) Komentar na čl. 8. st.2.
Smatramo kako su kriteriji za određivanje tzv. „strateškog projekta“ preširoko postavljeni. Zapravo nema preciznih pokazatelja u ocjenjivanju, te je sve prepušteno subjektivnoj procjeni članova u nizu Ministarstvo gospodarstva –Povjerenstvo -Vlada. Primjerice, koji su mjerljivi kriteriji za procjenu da neki projekt „znatno doprinosi“ ili samo „doprinosi“ razvoju? Naročito, kako se može jasno odrediti da se „prednost daje onima koji imaju veći učinak na…ili u većoj mjeri doprinose održivom razvitku i zaštiti prostora i okoliša“? Nejasni i preopćeniti kriteriji otvaraju prostor za korupciju i pogodovanje, te koncentraciju moći u rukama par osoba koji će kroz sudjelovanje u procjeni kroz niz Ministarstvo gospodarstva –Povjerenstvo -Vlada, „kreiranjem liste strateških projekata“ (čl. 6. st 1.), „imenovanjem Operativne skupine“ (čl. 7. st. 1.), „davanjem mišljenja o svrsishodnosti sklapanja ugovora o otuđenju“ (čl. 20.) – biti u poziciji pogodovati određenim projektima bez dodatne supervizije.

Zakon predviđa takvu širinu i opseg kriterija za strateške projekte da je de facto moguće obuhvatiti, ali i isključiti bilo koji projekt bez obzira na područje djelovanja, kvalitetu i visinu ulaganja, što tijelu koje odlučuje daje ogroman manevarski prostor za proizvoljno odlučivanje, koje je dodatno pospješeno odredbom o direktnim pregovorima između ministra i pojedinih investitora. Drugim riječima, svi oni ulagači koji ne dospiju na Listu projekata bit će dovedeni u izrazito nepovoljan položaj u odnosu na „sretnike“ s etiketom strateškog projekta – što je u suprotnosti i s ustavnim odredbama.

2) Komentar na čl.15. st. 5. i 7.
Za ishođenje svih dozvola i mišljenja propisan je izrazito kratak rok od 10 dana, koji do te mjere odstupa od uobičajene dinamike rada javne uprave i rokova propisanih u postojećim procedurama, da se njime šalje poruka kako su svi postojeći upravni postupci suvišni, a briga o profesionalnosti odlučivanja nebitna.

Važno je samo da investitor dobije odriješene ruke da svoje zamisli pretvori u djelo. U slučaju da roku nije udovoljeno, investitoru se dozvola izdaje odnosno on se ima pravo ponašati kao da ju je dobio, temeljem načela „šutnje administracije“. Načelo šutnje administracije diskriminira sve ostale sudionike u investicijskim procesima i dovodi do toga da će se najveće investicije moći raditi bez ikakvih mišljenja, čak se ne obvezuju investitori da ih nabave nakon početka radova ako već mogu početi bez njih.

Smatramo bitnim ovdje navesti kako Zakon o prostornom uređenju i gradnji (NN 76/07, 38/09, 55/11, 90/11, 50/12) za građevne dozvole u nadležnosti Ministarstva prostornog uređenja i gradnje u članku 151. propisuje: kako „Ministarstvo poziva najkasnije u roku od trideset dana …… tijela i/ili osobe određene posebnim propisima, koja su sudjelovala u izdavanju lokacijske dozvole za tu građevinu radi pribavljanja potvrda …. koje nisu pribavljene prije pokretanja postupka za izdavanje građevinske dozvole o usklađenosti glavnog projekta s posebnim propisima“. Dakle, propisivanjem ovako kratkog roka za dobivanje svih potrebnih dozvola za strateške projekte predmetnim se Zakonom zadire se odredbe drugih važećim propisa u Hrvatskoj.

Isto tako, propisivanje ovih odredbi smatramo i protuustavnim tj. smatramo kako su protivne čl. 52. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske. Ne manje bitna je i činjenica kako tako kratak rok apsolutno onemogućava sudjelovanje javnosti u izdavanju određenih dozvola, kao npr. u izdavanju tzv. okolišne dozvole, što je suprotno međunarodnim konvencijama ratificiranim od strane Republike Hrvatske.

3) Komentar čl. 18.
Odredbama ovog članka omogućava se otuđivanje nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, uključujući i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro, i to neposrednom pogodbom, što smatramo protuustavnim. Te odredbe omogućavaju stvaranje situacija koje dovode do pojačanog korupcijskog ponašanja te bi mogle imati značajne štetne posljedice na okoliš Hrvatske tj. ubrzati urbanizaciju i devastaciju poljoprivrednog i šumskog zemljišta.

Mišljenja smo kako su odredbe ovog članka protivne čl. 52. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske. Isto tako, čini nam se, da iako se to izrijekom ne spominje u ovom članku, da će se isti postupak primjenjivati i na otuđenje nekretnina u privatnom vlasništvu. Nepovredivost vlasništva, kao i očuvanje prirode i čovjekova okoliša, Ustavom su određene kao najviše vrednote, te
im je time i zajamčena najveća zaštita. Upravo suprotno od toga, ovaj Zakon svojim odredbama ide u sasvim drugom smjeru.

4) Komentar na čl.19.
U članku 19. regulira se mogući spor s lokalnom samoupravom, no što je sa zemljištem koje je u pravom smislu riječi zajedničko dobro, s neprekinutim zajedničkim korištenjem kod kojeg država u zadnjih 20-ak godina nije našla pravni mehanizam koji funkcionira – pašnjaci-pašnjačke zajednice, bivše zemljišne zajednice? Što je sa važećim ugovorima o zakupu i koncesijama, da li će i na njih utjecati ovaj Zakon, te na koji način? U tom smislu, zakon smatramo manjkavim i nedorečenim.

5) Komentar čl. 29.
Postupak ocjene o potrebi provedbe postupka procjena utjecaja okoliš (PUO) sveden je na kozmetički zahvat kojeg samo uvjetno, dakle u nekim slučajevima, treba provesti hitnom procedurom propisanom ovim Zakonom. Ovim odredbama ismijava se djelovanje znanstvenih disciplina, sudjelovanje javnosti te se krši obveza poštivanja međunarodnih standarda zaštite okoliša, poglavito Arhuške konvencije ratificirane od strane Republike Hrvatske. Isto tako, propisivanje tako kratkog roka za ocjenu o potrebi provedbe PUO protivno je čl. 29. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš (NN 64/08 i 67/09) koji propisuje kako nadležno tijelo zahtjev za ocjenu o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš „dostavlja na mišljenje tijelima i/ili osoba određenim posebnim propisima i JLS, ovisno o lokaciji i obilježjima zahvata“. Štoviše, propisan je i rok od 30 dana za dostavu tog mišljenja. Vrlo bitno je i što čl. 28. iste Uredbe propisuje kako nadležno tijelo treba „o zahtjevu informirati javnost sukladno Zakonu i uredbi kojom se uređuje informiranje i sudjelovanje javnosti i zainteresirane javnosti u pitanjima zaštite okoliša“.

Spomenimo ovdje samo kako Uredba o informiranju i sudjelovanju javnosti i zainteresirane javnosti u pitanjima zaštite okoliša (NN 64/08) određuje da se „Informacije koje se daju prema odredbama ove Uredbe objavljuju se u trajanju od 30 dana.“ Međutim, ovaj Zakon određuje svoje rokove, a u kojima je apsolutno nemoguće zadovoljiti rokove određene za sudjelovanje javnosti čime se ne krše samo važeći hrvatski propisi već i europski standardi i praksa, te odredbe prije spomenute Arhuške konvencije.

6) Komentar čl. 31.
Svi zahvati u prostor u sklopu strateških projekata nemaju obvezu izrade i donošenja provedbenih dokumenata prostornog uređenja (urbanističkog plana uređenja i detaljnog plana uređenja) u svrhu dobivanja lokacijskih dozvola. Time se od stručne provjere usklađenosti s prostornim planom izuzimaju upravo najsloženiji, najskuplji i vjerojatno najveći zahvati s najvećim očekivanim učincima! Također, smatramo kako je ova odredba protuustavna, tj. protivna čl. 137. i čl. 138. Ustava jer se njome se zadire u samoupravni djelokrug tijela jedinica lokalne i područne samouprave.

7) Komentar čl. 32.
Ovaj članak samo potvrđuje potpuno isključivanje lokalne samouprave iz odlučivanja o strateškim investicijama. Dakle, sve dozvole,mišljenja i uvjete potrebne za strateške investicije izdaju središnja tijela državne uprave, a ne jedinice lokalne samouprave na čijem području se planira zahvat u prostor. Pa se tako i ovim člankom propisuje kako primjerice „rješenje o promjeni namjene građevine“ utvrđuje središnje tijelo državne uprave za prostorno uređenje i graditeljstvo. Ovu odredbu, također smatramo protuustavnom tj. protivnom čl. 137. i čl. 138. Ustava jer se njome zadire u samoupravni djelokrug tijela jedinica lokalne i područne samouprave.

Pozivamo vas da ove komentare iskoristite kao podlogu za svoj komentar prema Ministarstvu gospodarstva (rok je danas – 24.siječnja 2013.). Detalji o javnom savjetovanju nalaze se ovdje.