Žene u politici – umjesto pomaka povratak na staro

Zagreb, 28.02.2013 - Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora u suradnji s CESI – Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje te Srednjoeuropskom mrežom jednakosti spolova, a uz potporu Veleposlanstva Sjedinjenih Amerièkih Država organizirao je konferenciju "Postizanje rodne ravnopravnosti: izgradnja ženskog savezništva u politici i civilnom društvu". foto FaH/ Denis CERIÆ /ds

Hrvatska (osta)je patrijarhalno društvo u kojemu muškarac ženu može zaključati ne bi li ju spriječio da se bavi nekom aktivnošću, a iako će to biti neuspješan pokušaj i ona će uspjeti izaći kroz prozor ili preko tavana, da bi probila ‘stakleni strop‘ ipak će trebati još najmanje 20-ak godina, čulo se na predstavljanju rezultata trećega ciklusa istraživanja ‘Žene u hrvatskoj politici‘.

Hrvatska (osta)je patrijarhalno društvo u kojemu muškarac ženu može zaključati ne bi li ju spriječio da se bavi nekom aktivnošću, a iako će to biti neuspješan pokušaj i ona će uspjeti izaći kroz prozor ili preko tavana, da bi probila ‘stakleni strop’ ipak će trebati još najmanje 20-ak godina, čulo se na predstavljanjurezultata trećega ciklusa istraživanja ‘Žene u hrvatskoj politici’.

Gotovo dvije trećine žena u Hrvatskoj smatra da su diskriminirane u javnom i političkom životu, no čak 51,2 posto i muškaraca ne dijeli to mišljenje, ali obrazovaniji ispitanici više uočavaju patrijarhalnost hrvatskog društva – pokazuju rezultati trećeg ciklusa istraživanja ‘Žene u hrvatskoj politici’ provedenog u razdoblju od 30. studenog do 15. prosinca 2011. godine na nacionalnoj razini na uzorku od 1.201 građana.

Namjera istraživanja bila je ispitati vrijednosti, percepcije i znanja hrvatskih građana o ženskoj političkoj participaciji, diskriminaciji žena u području javnog i političkog života te položaju žena u Hrvatskoj općenito, a u svrhu produbljivanja javne rasprave o problemu političke potpredstavljenosti žena i njegovim mogućim rješenjima.

Zašto su žene diskriminirane?

Prijašnji ciklusi istraživanja ‘Žene u hrvatskoj politici’ provedeni 2003. i 2007. godine pokazali su da značajan postotak biračkog tijela oba spola smatra da je postojeća zastupljenost žena u političkom odlučivanju nedovoljna te da bi veća njihova zastupljenost promijenila kvalitetu politike te da bi ona bila dosljednija. Međutim, prošlogodišnji rezultati pokazuju da premda se povećava svjesnost od diskriminiranosti žena u društvu među ispitanicima oba spola, većina ih nije znala odgovoriti zašto su žene u nepovoljnijem položaju od muškaraca.

‘Očekivano, žene koje diskriminaciju svakodnevno proživljavaju, nje su i svjesnije, ali promatrajući razvoj stavova na razini Zagreba primjećujemo porast broja onih koji smatraju da diskriminacija ne postoji. Kao i u svim istraživanjima do sada, žene diskriminaciju više primjećuju, a posebice niže obrazovane žene – što upućuje na iskustvo, ne samo spolne/rodne, već i višestruke diskriminacije koju ove društveno marginalizirane, materijalno ugrožene žene nesumnjivo osjećaju. Pozitivno je, međutim, što emancipirajući potencijal za muškarce nalazimo u obrazovanju: obrazovaniji muškarci značajnije percipiraju diskriminaciju, osim po pitanju percepcije diskriminacije,obrazovanje je važno i za percepciju patrijarhata, što vrijedi i za muškarce i za žene’, kazala je Marjeta Šinko s Fakulteta političkih znanosti i Centra za ženske studije.

Izostanak odgovornog partnerstva

Dvostruko opterećenje često se prepoznaje kao negativno, kao jedan od glavnih krivaca ženskog potlačenog položaja i to po prvi put i kao glavna prepreka za aktivnije bavljenje žena politikom, a potkrepljuju to i stvarna iskustva žena. Naime, ne samo da u kući više rade od muškaraca, već se od prošlog istraživačkog ciklusa ovaj rad čak i povećao, primjerice, u Zagrebu se više od 60 sati na tjedan kućanskim poslovima 2007. godine bavilo 10,4 posto žena, a 2011. godine 20,5 posto. Dakle, izostaje odgovorno partnerstvo.

Kao i u prošlom ciklusu istraživanja, najviše utjecaja na ulogu žena u društvu ispitanici pripisuju medijima i religiji, a najmanji sudstvu i to opet manji utjecaj, nego što ga pripisuju nevladinim organizacijama, a to drugim riječima pokazuje da se predodžba o neutjecajnosti sudbenih institucija nije značajnije promijenila u posljednje četiri godine.

Kvote protiv ‘staklenog stropa’

Šinko je upozorila i da se po pitanju ženske političke participacije, i u ovom ciklusu uočava zbunjenost – većina ispitanika oba spola smatra da nema dovoljno žena u politici, a da su žene zainteresirane za politiku, no smatraju da ne postoje prepreke za aktivnije žensko bavljenje politikom.

Dodatna je dilema, koja nije postojala 2007. godine, koliki je utjecaj na percepcije i stajališta ispitanika o političarkama imao mandat prve hrvatske premijerke, odnosno koliko su se percepcije o njoj i njezinim performansama ‘prelile’ u percepcije o političarkama i njihovim sposobnostima i mogućnostima općenito. Doduše, možemo s određenom sigurnošću pretpostaviti kako se činjenica da je Hrvatska nedavno imala prvu premijerku od mnogih uzima kao potvrda toga da prepreke ženskoj političkoj participaciji, pa čak i na najvišim političkim pozicijama, uopće ne postoje – iako bi način na koji je došla na vlast mogao poslužiti kao potvrda za suprotno, navodi se u istraživanju.

U međuvremenu,iako žene u ukupnoj populaciji čine 52 posto, u Saboru sjedi tek 25 posto zastupnica, pri čemu se odmah postavlja pitanje (ne)poštovanja sustava ženskih kvota, ali i pitanje njihove smislenosti jer upitno je koliko ima smisla samo formalno ispunjavati zakonsku obavezu zanemarujući sadržaj. Međutim, kako je upozorila Vlasta Ilišin s Instituta za društvena istraživanja: ‘Kvote su samo prijelazno sredstvo da ne bismo morali čekati još godinama, one su instrument ograničenog roka trajanja i služi promjeni javne svijesti što nije lako postići’.